Zbog upisa dječaka u školu morala sam do ureda premijera

Nekada su postojale takozvane "specijalne škole" koje su primale djecu s različitim psihosomatskim problemima. Razredi su brojili od 3 do 7 učenika. Postojali su i posebni programi po kojima se radilo uvažavajući mogućnosti svakog pojedinog djeteta. Obavljale su se i posebne individualne vježbe za poticanje bolje percepcije i govora. Rezultati su ovisili o dijagnozi koju je dijete imalo i često su bili jako dobri. Danas toga nema zato jer je većina roditelja željela da njihova djela pohađaju redovnu nastavu sa ostalom djecom. Nažalost, to nije dovelo do boljih rezultata. Naprotiv, pokazalo se da u takvoj srediti dijete sa poteškoćama ne napreduje i osjeća se zapostavljeno.

Na ulazeći u detalje, samo ću reći da im je i ovako dovoljno teško, a sustav im dodatno otežava. I da, sigurno se ne radi o neodgojenom djetetu. Ali je ljudima valjda lakše kad tako postave stvari.

Kao roditelj koji je prosao slicnu situaciju pri upisu u skolu niskofunkcionalnog autisticnog djeteta mogu samo reci da od drzavnih institucija samo prozivljavamo sustavno silovanje. Mnogi nas ne razumiju jer je u javnosti prikazana slika da ima bezbroj skola, vrtica i institucija koje se bave djecom s posebnim potrebama, ali prava istina je daleko od toga. Zakonski smo obvezni upisati djete u osnovnu skolu bez obzira na teskoce u razvoju. Iako vecina nas smo svijesni da nase dijete nije za obicnu skolu vec onu specijanu odluka najcesce nije na nama. Zoves redom skole i obicne koje se predstavljaju kao skole sa defektoloskom skupinom i one specijalne i svi nadu izlike da odbiju vase djete. Na kraju preostaje pritisak putem ministarstva, al gle cuda treba i samo ministarstvo pritiskati da nesto poduzme. I tako prolazi vrijeme, netko ima srece pa uspije naci adekvatno mjesto za svoje djete, a netko ne. Nitko nas roditelje ne pita kako bavimo citave dane sa svojom djecom i jos se borimo sa gomilom nepotrene papirologije. O neugodnom razgovoru sa djelatnicom ministarstva obrazovanja necu ni pricati, a o iditizmu utvrdivanja invaliditeta svakih par godina ko da ce se nesto promjeniti vise ne vrijedi trositi rijeci.

Imam epatiju do ljudi koji imaju djecu sa poteškoćama u razvoju ali se strašno ljutim kad iziđu iz realnosti zbog svoje ljubavi prema djetetu. Često puta ne žele dati dijete u ustanovu jer fa imap žele imati blizu i zahtjevaju upis u školu u svom okruženju. Postoje poremećaji koji su opasni za okolinu (sklonost nanošenju povreda drugoj djeci, pričanje jezivih priča i prijetnji drugoj dijeci, ...). Kada se roditelji druge dijece prituže na ponašanje djeteta sa poteškočama, roditlji dijece sa poteškoćama za sve okrive nedostatak empatije prema takvom djetetu i optužuju druge da lažu. Često puta na neoborivo dokumentirane slučajeve tvrde kako je sve laž. Poznajem upravo takve slučajeve i poznajem slučaj u jednoj ustanovi gdje sa takvim učenikom uvijek ide tjelohranielj koji ne štiti takvog učenika nego druge učenike od njega. Jedna škola ne odbija učenika bez razloga ali roditeljska ljubav ne pristaje na razloge.

Jos da navedete koje su to teskoce u razvoju bilo bi puno lakse razumjeti problem. No obicni su to "novokomponirane" dijagnoze koje znace da dijete jednostavno nije odgojeno. Ne tvrdim da je to ovdje slucaj ali u zadnje vrijeme obicno je.