Iako se davni san hrvatskih građana o vlastitoj domovini ostvario, nažalost život u njoj za mnoge građane daleko je od ostvarenja sna jer se iz Hrvatske iselilo 400 tisuća građana, a iz bivše Jugoslavije u “gastarbajterskom” valu 350 tisuća Hrvata. Samo od ulaska Hrvatske u EU u Njemačku se iselilo 300 tisuća hrvatskih građana. Zašto su građani bježali manje čak i iz bivše države obilježene totalitarnom vladavinom nego iz demokratske Hrvatske?
Ruku na srce, bez obzira na demokraciju, način funkcioniranja institucija ove zemlje nije se previše promijenio u odnosu na bivšu državu jer su u objema privilegirane kaste građana “zarobile” institucije i podredile ih sebi, svojim i interesima odabranih umjesto da služe dobrobiti svih građana. Podaci o tome da se više hrvatskih građana iselilo iz Hrvatske nego iz bivše Jugoslavije objavljeni su nakon istraživanja Hrvatskog katoličkog sveučilišta koje je nedavno javnosti prezentirao povjesničar i politolog s tog fakulteta Tado Jurić.
U bivšoj državi iseljavanje Hrvata započelo je prvo “na crno” početkom 60-ih, a od 1968. nakon sporazuma Jugoslavije i Njemačke krenulo je organizirano iseljavanje i trajalo do 1973., a iz Hrvatske traje već 30 godina, i to najintenzivnije od ulaska naše zemlje u EU. Ivan Lajić, zaslužni znanstvenik Instituta za migracije i narodnosti, sada u mirovini, koji se cijeli život bavio migracijama, smatra da je bilo više iseljenih iz Hrvatske nego Jugoslavije zbog sljedećeg razloga:
‘Počet će se vraćati’
– U bivšoj Jugoslaviji imali smo 15 godina slobodnih migracija koje su počele 70-ih godina, a do tada smo imali samo ilegalne odlaske, bježanje preko granice, dok u Hrvatskoj imamo 30 godina slobodne migracije. Osim toga, danas u EU imate otvoreno tržište rada pa mladi odlaze i zbog ekonomskih razloga, ali i zbog traganja za znanjem, novim spoznajama. Nekoć su ljudi odlazili u Njemačku i vratili bi se čim bi sagradili kuću, a danas odlaze studenti, odlaze mladi s fakultetom koji ovdje nisu mogli pronaći posao u struci, a dio mladih ide i zbog avanturističkih razloga pa su danas u Irskoj, a sutra u New Yorku. Senzacionalne uspjehe vani postižu samo najtalentiraniji, prije svega u znanosti, a ostali žive prosječno – govori Lajić.
Za razliku od nas, dodaje, naši susjedi Slovenci nemaju trajne migracije u inozemstvo nego privremene, pa oni koji su u pograničnim krajevima rade u Italiji i Austriji, a žive u Sloveniji. Lajić vjeruje da će se kroz određeno razdoblje dio mladih početi vraćati u Hrvatsku, predviđa da će k nama sve više dolaziti i stranci.
– Nadajamo se da nećemo dobiti floridske migracije pa da nam dolaze samo umirovljenici. Strancima, s kojima sam razgovarao, naša je zemlja fantastična, međutim problem im je naš neprilagođeni sustav, pravni, ekonomski, politički, zbog kojeg se ne odlučuju na život i investiranje u Hrvatsku – kaže Lajić. Sociolog Ivan Balabanić, komentirajući osobito veliki val iseljavanja hrvatskih građana nakon 2013., ističe:
– Istraživanja pokazuju da 60% mladih odlazi zbog financijskih razloga, a drugi ključan razlog iseljavanja je neuređena država, nepotizam, korupcija, zbog kojih ljudi svoju budućnost vide vani. A za razliku od nekoć, tržište rada i granice su im potpuno otvoreni. Naravno, mladi imaju i želju za promjenom, ali to nije razlog koji preteže kod iseljavanja. Dok, primjerice, Njemačka ili Švicarska imaju puno elemenata kojima privlače ljude u svoju zemlju, mi te elemente privlačenja nemamo, nitko se ne gura da bi radio u Hrvatskoj, da bi u nju investirao, a i javna klima kojoj svjedočimo, da su se oni koji su otišli snašli, doprinosi iseljavanju – govori Balabanić. I demograf Stjepan Šterc sličnog je razmišljanja.
Neuređeno društvo
– Osim što su se “gastarbajteri” iseljavali iz Jugoslavije zbog gospodarskih razloga, dio građana se iseljavao i zbog političkih jer nisu mogli prihvatiti bivšu državu. Nažalost, iz Hrvatske se iselilo više ljudi nego iz Jugoslavije prvenstveno zbog neuređenog društva koje je posljedica lošeg upravljanja ovom zemljom, a naravno da je iseljavanju pridonijelo to što smo već imali tradiciju iseljavanja, osobito u Njemačku, u kojoj su ostale brojne hrvatske obitelji i u kojoj su se mnogi naši građani etablirali – zaključuje Šterc.
Evo vam konkretan primjer. Ja imam Opg. Kao proširenje dosadašnje djelatnosti(pčelarstvo) želim od Hrvatskih voda kupiti ili iznajmiti staro korito lokalne rijećice koja se ne koristi i od njega napraviti ribogojilište autohtone vrste domaće slatkovodne ribe. Kanal kojim želim kupiti pun je smeća još iz bivše države. Eko certifikat na toj lokaciji ne mogu dobiti zbog smeća u tom kanalu. Hrvatske vode ne odgovaraju na mailove koje im šaljem niti se javljaju na telefon. Osim što me tako financijski oštećuju koće i moj osobni razvoj. Eto o tome se radi. Takvih primjera imate bezbroj. Državne institucije nisu u službi građana nego smo mi građani roblje njih i njihovih interesa i dobre volje.