Od same zore čovječanstva čini se kako jedna stvar opstaje u svim ljudskim društvima: socijalna raslojenost. U svim političkim sustavima i u svim dijelovima svijeta čini se kako neki ljudi uvijek uspijevaju steći više resursa, moći, slave i važnih veza od drugih. Čak i kada bismo svi bili potpuno nalik jedni drugima pri rođenju, ne bismo imali jednake šanse za preživljavanje i napredovanje u životu. Problem ne leži toliko u samoj ishodišnoj socijalnoj raslojenosti i nejednakosti, već prije svega u nepravdi zbog nejednakosti prilika. Oni na dnu društvene piramide moraju se uvijek znatno teže boriti kako bi preživjeli.
Oni su, također, često lošijeg zdravlja i žive kraće od onih na vrhu. Kad god ove nejednakosti unutar društva postanu ekstremne, s nekolicinom izuzetno bogatih pojedinaca na vrhu te širokom, siromašnom i prilično očajnom bazom na dnu, društva mogu postati vrlo nestabilna. Neki misle kako je naša vlastita urođena pohlepa kriva. Pohlepa se vjerojatno razvila i opstala kao poželjna osobina u povijesnim vremenima. Ne bi iznenadilo da su najpohlepniji među našim precima, koji su prikupili više resursa za sebe, imali i veću vjerojatnost preživjeti i ostaviti potomke. No, u 21. stoljeću, je li nam pohlepa još uvijek potrebna? Ona povećava nejednakosti, a time i nestabilnost. Na prijelazu tisućljeća, svake godine 11 milijuna djece predškolske dobi još uvijek je umiralo u svijetu. Nažalost, proučavanje ovog problema pokazalo je da socijalna raslojenost postoji čak i među onima na samom dnu.
Analiza UNICEF-a, koja je trebala pohvaliti objektivan globalni napredak u smanjenju smrtnosti djece, došla je do vrlo neugodnog zaključka: u većini slučajeva napredak je postignut uz još veće posljedično raslojavanje. U čak dvjema trećinama zemalja koje su ostvarile znatan napredak, to je postignuće dodatno povećalo jaz u riziku od smrti djece najbogatijih i najsiromašnijih. Takav je zaključak bio protivan intuiciji. Kako se to moglo dogoditi? Pokazalo se kako bogati dolaze do novih lijekova, tehnologija i bilo kakvih zdravstvenih intervencija puno lakše od onih najsiromašnijih. U mnogim zemljama gdje je smrtnost djece bila značajna oni bogatiji bili su prvi koji su osiguravali svojoj djeci dostupna cjepiva i nove antibiotike. Zdravstveni programi koji su trebali smanjiti rizik umiranja djece najprije su primijenjeni u gradovima i mjestima gdje su živjeli bogatiji stanovnici. Iz tih neočekivanih otkrića izraslo je novo područje istraživanja i aktivizma, tzv. istraživanja usmjerena na siromašne.
Potrebne su nam inovacije u pružanju zdravstvene zaštite siromašnima. Ne možemo se oslanjati na postojeća rješenja ako su ona neprovediva u siromašnim okruženjima. Primjeri su gradnja bolnica na mjestima bez infrastrukture koja bi ih podržavala ili zapošljavanje visokoobrazovanih liječnika i medicinskih sestara u ambulantama bez struje i zaliha lijekova, gdje bi imali vrlo loše uvjete života i rada za sebe i svoje obitelji. No samo kap krvi na posebno dizajniranom uređaju, nalik pametnom telefonu, može pružiti informaciju o tome ima li dijete malariju ili ne te kakvo liječenje treba. Takav uređaj otklonio bi potrebu za funkcionalnim laboratorijem, krvnim testovima, prisutnosti liječnika i medicinske sestre. Štoviše, s takvom inovacijom, pravilno osposobljeni zdravstveni radnici iz same zajednice mogli bi točno dijagnosticirati malariju i osigurati siguran i pravodoban tretman, spašavajući živote najsiromašnije i najugroženije djece.
Inovacije za siromašne smanjuju na taj način troškove pružanja zdravstvene skrbi u najsiromašnijim zajednicama, gdje se može spasiti znatno više života nego u bogatijim područjima. Analiza UNICEF-a pokazala je kako bi takve inovacije mogle opravdati prioritiziranje najsiromašnije djece pri pružanju medicinskih intervencija. Zahvaljujući takvim inovacijama za siromašne, pružanje skrbi siromašnoj djeci postalo bi jednako isplativo kao i onim bogatijima, do kojih je inače znatno lakše i jeftinije doprijeti. Zemlje poput Etiopije, Ruande i Nepala uspjele su postići vrlo značajna smanjenja smrtnosti djece te istodobno smanjiti razinu nejednakosti u svojim društvima. Obnovljeno zanimanje za prepoznavanje i smanjivanje nejednakosti među ljudima vodi nas natrag u vremenu, na same izvore suvremenoga globalnog zdravlja.
Godine 1978. svjetske vođe za područje globalnog zdravlja sastali su se u Alma Ati, u današnjem Kazahstanu. Uz sudjelovanje SZO-a i UNICEF-a, razgovarali su o novom načinu poboljšanja zdravlja: primarnoj zdravstvenoj zaštiti. Sastanak je također naglasio važnost mobiliziranja zajednice, osiguranja pitke vode i sanitacije te poboljšanja prehrane za žene i djecu. Ta se konferencija stoga činila poput velikog koraka naprijed u pravom smjeru. Ali u roku od samo nekoliko godina, i protivno očekivanjima, zapala je u nevolje.
Ekonomska kriza 1980-ih godina pogodila je velik dio svijeta te zahvatila mnoge zemlje koje su se trudile ispuniti svoja obećanja u nastojanju da razviju sveobuhvatne primarne zdravstvene zaštite. Ova poučna lekcija iz povijesti ima važne implikacije i danas, kada prelazimo s Milenijskih razvojnih ciljeva na Ciljeve održivog razvoja UN-a. Mobilizacija lokalnih financijskih resursa i uključenost lokalne zajednice vrlo su važni. Zemlje koje i same sudjeluju u financiranju zdravstvenih intervencija imaju veću vjerojatnost postizanja i održavanja uspjeha koje su ostvarile početnim međunarodnim financiranjem, čak i ako su se usredotočile samo na ograničen broj intervencija u zdravstvu. Također, potrebni su prosvijetljeni vođe, kao i zajednice za promicanje medicinskih intervencija, koje će uspjeti doseći baš svako dijete u svojim društvima, pa i onu najsiromašniju djecu. Takve se intervencije trebaju promatrati kao bitan dio ljudskih prava žena i djece.
Indijski ekonomist i filozof Amartya Sen primio je Nobelovu nagradu za ekonomske znanosti za doprinos ekonomiji blagostanja, ekonomskoj i socijalnoj pravdi, ekonomskim teorijama gladi i indeksima mjere blagostanja građana u siromašnim zemljama. On i nekoliko drugih ekonomista tvrde kako je zdrav početak života, s dobrom prehranom, jedna od najboljih investicija u budući gospodarski rast zemlje. No najveći uspjeh postignut je u zemljama koje su istovremeno obratile pažnju na pružanje medicinskih intervencija, kao i na ulaganje u tzv. socijalne odrednice zdravlja, kao što su poboljšanje pristupa čistoj vodi i sanitarnim uvjetima. Socijalne odrednice zdravlja mogu biti jednako važne u smanjenju smrtnosti od mnogih bolesti u najsiromašnijih u društvu koliko i pružanje medicinske skrbi. No možda je i najjasnija lekcija iz posljednjih 40 godina kako će bez izravne uključenosti i osnaživanja samih ljudi iz zajednice svi zdravstveni dobici vjerojatno biti samo privremeni.
Društveni poduzetnik i ekonomist iz Bangladeša Muhammad Yunus predstavio je koncept mikrokredita za ljude koji imaju poslovne ideje, ali koji su previše siromašni da bi se kvalificirali za tradicionalne bankovne zajmove. Godine 2006. dobio je Nobelovu nagradu za mir za svoje napore u poticanju gospodarskog i socijalnog razvoja „odozdo prema gore”, od najsiromašnijih prema najbogatijima. Izazovi poboljšanja zdravlja tzv. najdonje milijarde ljudi trebaju biti prioritet globalnog zdravlja i razvoja, kako bi se spriječilo da sav napredak čovječanstva za svoju neželjenu nuspojavu ima još veće socijalno raslojavanje među ljudima
Dobio si nogu.Jel se prejedaš sladoledom doma?