Suprug i ja imamo četvero djece – od jedanaest, sedam, pet i pol te tri i pol godine. Nakon posljednjeg rodiljskog dopusta dobila sam otkaz. Prošle sam godine bila na operaciji pluća, imam bolesno srce, a uskoro idem i na operaciju septuma nosa. Ma ne pitajte, o svom zdravlju ne želim ni misliti – počela je priču 40-godišnja ekonomistica Vesna K.
Taj braniteljski par iz Konavala s djecom živi u podstanarskom stanu u Zagrebu, a kraj s krajem jedva spajaju prevrćući baš svaku kunu.
Ni na nebu ni na zemlji
Suprug kao zaštitar radi po cijele dane i noći, malo je vremena s obitelji kako bi plaću od 2800 kuna povećao katkad i do 3800 kuna. Prvo im "sjedne" dječji doplatak, od njega kupe hrane za najviše deset dana. Ali samo ono najosnovnije. Tada stiže plaća, kojom pokriju najam stana i režije i od nje ne ostaje ništa.
Vesna će još dva mjeseca primati naknadu za nezaposlene u iznosu od 1100 kuna i taj novac hrani obitelj do kraja mjeseca.
– Nema kupnje peciva ni soka djeci dok smo u štednji, a o nečem drugom da i ne govorim. Garderobu uopće ne kupujemo, kao ni igračke, dobijemo od poznatih ili od slučaja do slučaja – nabraja uzbuđeno, trudeći se naći mjeru između ponosa i iskrenosti. Ali na kikićima se slomila.
– Da nemamo ovih 600 kuna koje za dvoje djece svaki mjesec dobivamo od Zaklade... Evo, od njih najstarijem sinu platimo sto kuna košarku, trenira je u Cedeviti, prije je bilo besplatno, ali sada se plaća. Voli košarku i važan mu je taj trening. Povremeno budu predstave u školi ili vrtiću, uvijek se trudimo za njih izdvojiti 15 ili 20 kuna da dječica ne budu crne ovce među svojim prijateljima. Sto ili dvjesto kuna od toga ostavimo za kruh i mlijeko. Na kraju od tog novca djecu malo i počastimo, kupimo nekoliko voćnih jogurtića i uvijek, svaki put, jednu vrećicu Kiki bombona. Eto, priuštimo im i malo luksuza – ruka kojom gestikulira sada se vidljivo trese, a nakupljane suze razliše se nakon što je strancima prostrla svoju intimu. Obuzme nas sram, prokletstvo posla u kojem moraš propitivati i ono što ne bi. Sljedeće pitanje ne ide, pa nastane muk. Petero nas je u sobi, ali ne gledamo se. U gromkoj tišini, zbog ladice pune slatkiša i razbacanih igračaka po vlastitoj kući, u nas se uvlači teška nelagoda...
– A onaj zadnji tjedan prije doplatka... Opet smo ni na nebu ni na zemlji – muklo će Vesna, nemoćno sliježući ramenima.
Nije se htjela fotografirati, a još manje svoju obitelj. Kaže, ne želi znatiželjne poglede i neugodno zadirkivanje druge djece.
Vesnina su djeca među 1219 njih koje trenutačno potpomaže Humanitarna zaklada za djecu Hrvatske, na čijem je čelu Ankica Tuđman. Ovih dana puni se 20 godina rada Zaklade, koja je od 1991. godine do danas pomagala više od 60 tisuća djece. Isprva osnovana s ciljem pomaganja djeci sudionika Domovinskog rata, u prvoj je godini svog rada pomagala 2160 djece. Poslije su to bila djeca poginulih, ranjenih i ratnih vojnih invalida, pa ih je 1997. godine bilo najviše: 5700 djece na čije je adrese svakoga mjeseca stizalo uglavnom po 300 kuna. Djeca su rasla a da se mnogima financijska situacija u obitelji nije popravila pa su u Zakladi odlučili nastaviti potpomagati kad su neki od njih krenuli na studij, s po 1000 kuna mjesečno.
– Trenutačno stipendiramo dvadesetero studenata, naše djece koju smo pomagali kad su bila mlađa. Bilo bi tragično da zbog financija netko prekine školovanje – objašnjava Marija Boras, ravnateljica Zaklade. I sada su, ističe, oni kojima pomažu u 80 posto slučajeva djeca branitelja, međutim ima ih svih kategorija, pa su tu i djeca iz višečlanih obitelji, samohranih roditelja...
– Ne gledamo na nacionalnost, vjeru, imamo obitelji različitih rasa kojima pomažemo, bitno nam je da je netko u potrebi. Javljaju nam se sami ili ih mi pronalazimo. Gospođa Ankica svaki dan s olovkom i blokom pred sobom prati televiziju i bilježi slučajeve djece kojoj treba pomoć – priča M. Boras širom otvarajući velike ormare pune fascikala. Svaki je od njih detaljan dosje jednog djeteta, sa svim podacima, uključujući primanja u obitelji te uspjehe na fakultetu koji se prilično strogo provjeravaju svaka tri mjeseca. – Pa da, ne bi bilo u redu da netko izgubi cijelu godinu dok netko ne dobije priliku – jednostavno objašnjava ravnateljica. Nikad dosad, ističe, nisu fotografirali nijednog svog štićenika u medijima. Ali zato svaki sponzor u svakom trenutku može vidjeti podatke o tome koliko i kome ide novca koji uplaćuje te u kakvim uvjetima živi dijete koje potpomaže. Rijetki to rade, ali sponzora uvijek ima. Najveći su i najvjerniji Privredna banka Zagreb, Kraš, Agrokor, Dalekovod, Končar te brojne male tvrtke i obrti, ali i pojedinci, pa i umirovljenici. Političari? Njih nema. Na pitanje zašto, gospođa Boras diplomatski sliježe ramenima. – Možda nemaju dovoljno, dometne oklijevajući. M. Boras prisjeća se kako im je jedan umirovljenik iz Splita osam godina svakog mjeseca uplaćivao 57 lipa. Odnedavno njegove su uplate prestale, pa gospođa Boras nagađa o njegovoj sudbini. Ljudi šalju i po jednu kunu, godinama po pet, po deset, sto kuna, kako tko može. Posljednjih šest godina traje akcija "I jednom kunom može se pomoći" te je njome ove godine do prošle srijede prikupljeno 70 tisuća kuna. Od toga su izdvojili 40 tisuća i dali po 500 kuna božićnice za 80 najugroženije djece. Dio prihoda Zaklada namakne i svojim djelatnostima.
Tisuću kuna nam je sve
Tiskali su tri knjige, razglednice i čestitke te grafike s motivima i po odobrenju mnogih domaćih umjetnika, doplatne marke, a organizirani su i koncerti, prodajne izložbe i likovne kolonije. Osim mjesečnih iznosa i stipendija, tijekom proteklih godina mnogo se doniralo za brojne aktivnosti: kupovana su računala za slijepu djecu, elektrokirurški nož za imotsko rodilište, diodni laser za očnu kliniku KB "Sestre milosrdnice", za dovršetak vrtića u Luki i u Velikom Trgovišću, za školsku knjižnicu u Mariji Gorici, pomagalo se bolesnoj djeci, plaćao tečaj stranog jezika djeci branitelja, uskočilo pri kupnji udžbenika za desetke obitelji...
Roko Romić odličan je student 4. godine Fakulteta elektronike i računarstva, baš kao i njegov brat blizanac Šimun. Obojica su metkovski studenti u Zagrebu i stipendisti Zaklade koja njihovoj deseteročlanoj obitelji pomaže već 13 godina. Osim studentima blizancima, pomažu i njihovu mlađem bratu.
– Ne znam kako bih opstao i ispunjavao sve obveze bez tih tisuću kuna – ističe Roko.
Otvori KEKS Pay
Zaklada za djecu: Našoj djeci luksuz su Kiki bomboni ------------------------------------------------------------------------------ pa sto im fali...imaju hrvatsku.bolje to nego da svaki dan jedu janjece pecenje i torte a zive u yugoslaviji. jel\' tako