Drugi svjetski rat službeno je završen 9. svibnja 1945. kada je proglašena opća kapitulacija vojske Trećeg Reicha. Obaveza pobjednika bio je i odnos prema pripadnicima poraženih snaga. Provedba nije išla glatko i u taj kontekst treba smjestiti i događaje neposredno nakon završetka ratnih operacija u bivšoj Jugoslaviji kasnije poznatih kao bleiburška tragedija. Nakon godina zavijenih velom šutnje, istinu danas prenose svjedoci
Već dugi niz godina Zagrepčanin Vladimir Fuček svakoga svibnja odlazi na bleiburško polje. Za njega je odavanje počasti obaveza prema svima koji su bili uz njega, a nisu se vratili, dug prema svim tim ljudima koje je poznavao, pa i onima koje nikada nije. Danas počasni predsjednik Udruge Hrvatski domobran, nekoć 17-godišnji vojni pitomac na Križnome putu, priznaje da je sjećanje na stradanje još uvijek teško i jako, jako emotivno.
– I 70 godina kasnije, kad se prisjetim Križnoga puta, stisne mi se grlo, a suze same poteku... Toliko godina poslije tih tragičnih događaja koji su obilježili moj život, sjećanja su zbog proteka vremena ponešto zamućena pa mi, kada razišljam o tim danima, svaki put u sjećanje dolazi neki drugi, novi događaj. To je zato što sam nastojao sjećanja iz tog vremena potisnuti gotovo do zaborava jer je u onom političkom sistemu o tome bilo opasno govoriti. Bleiburg, Dravograd, Maribor, zarobljenički logori iz poraća 1945. bili su tabu-teme sve dok nije poražen komunizam, dok nisu održani prvi demokratski izbori i proglašena neovisna, slobodna Republika Hrvatska – priča Vladimir Fuček.
U obitelji je odgajan u hrvatskom domoljubnom duhu jer su oba roditelja bila djelatna u političkom životu. Majčina braća bila su utemeljitelji Hrvatskog pjevačkog društva “Frankopan” u Remetama, a njegov otac bio je član HSS-a. Kada je u ljeto 1942. raspisan natječaj za upis u domobranske vojne škole, uspio je nagovoriti roditelje da mu dopuste prijavu na natječaj za upis. Na veliku radost bio je primljen za pitomca, a nakon Petrovaradina i Srijemske Kamenice, proljeće 1945. dočekao je u Zagrebu, gdje se nalazila Domobranska zastavnička škola.
Tih dana u Zagreb su pristizale kolone izbjeglica iz Srijema, Slavonije i Bosne i u gradu se osjećala posebna atmosfera. Izbjeglice su, međutim, donijeli sa sobom i vijesti o zvjerskim postupanjima partizanske vojske prema stanovništvu na područjima koja su zauzeli.
– Tumačili su da je upravo to razlog zbog kojeg bježe. To je nužno dovelo i do razgovora u našoj obitelji o događajima koji slijede – kaže Vladimir Fuček. I danas pamti da je bio ponedjeljak tog 7. svibnja kada je oko podne došao otac i kazao da bi bilo opasno dočekati partizansku vojsku kod kuće.
– Priključili smo se očevoj postrojbi i krenuli iz Zagreba Ilicom i kroz Kustošiju u nepoznato – prisjeća se.
Ta postrojba, bojna, bila je ustrojena početkom 1945. i sastojala se od tri satnije jačine oko 600 vojnika. U njezinu sastavu bile su dvije satnije “starih” vojnika i jedna satnija vojnika unovačenih u jesen 1943. godine. Kod Zaprešića su primili zapovijed za povlačenje kroz Hrvatsko zagorje prema Celju, gdje su 9. svibnja i doznali za kraj rata. Bio je 14. svibnja kada su stigli u neposrednu blizinu austrijske granice i kasno poslijepodne utaborili se u šumarcima uz rub poljana koje se prostiru od Bleiburga i Unterloibacha prema Sloveniji.
– Kada je u naše zapovjedništvo stigla vijest da je dogovorena predaja, zapovjednik je rekao da nas više ne veže prisega i da, tko hoće, neka ode i preda se. Trećina vojnika odlučila je otići na bleiburško polje i predati se, među njima moj otac i ja, misleći da ćemo vjerojatno neko vrijeme biti zarobljenici, engleski ili partizanski, i da ćemo nakon toga biti upućeni svojim kućama. Ni u najcrnjim mislima nismo mogli predvidjeti strahote koje su nas čekale – kaže Vladimir Fuček.
U Lawamundu su zatekli brojne partizane, koji su odmah naredili svrstavanje u četverored.
– Dok smo stajali u koloni, do nas je dojahao neki partizanski oficir i upro bičem prema meni povikavši: “Skidaj se!” Kada sam rekao da kao ratni zarobljenik imam pravo na svoju odoru, zviznuo me bičem po glavi. Na čelu mi je prsnula koža i iz rane sam počeo jako krvariti. Toga trenutka iz grupe partizana izdvojila se jedna partizanka vičući iz sveg glasa: “Klerofašistu!” Dojurila je do mene, dohvatila zlatni lančić s križićem koji sam nosio oko vrata, dar krsne kume, i povukla ga tako snažno da je lančić pukao, a i koža na mojem vratu...
Počelo je razvrstavanje na domobrane, ustaše, časnike i dočasnike. Časnike su odmah odvajali i odvodili u vojarnu zvanu Kadetnica.
– Mi smo utjerani u kolonu prema Celju. Putem je bilo maltretiranja i fizičkog zlostavljanja, pa i likvidacija. Nisam ih vidio na svoje oči, ali da ih je itekako bilo, shvatio sam na povratku. Nisu se vraćali mnogi koji su s nama krenuli, poput ljudi na kolima u slavonskim narodnim nošnjama – priča Fuček.
Noćili su u Celju; noći u tim provizornim logorima bile su jednako strašne kao i kilometarska hodnja. U prolasku kroz Svetu Nedelju stoički su podnijeli batinanje koje su im priredili civili koji su stajali uz rub ceste. Od gladi, žeđi, bolesti i umora deseci i stotine ostali su ležati pokraj ceste; svi su nemilosrdno ubijani. Nakon stotina prepješačenih kilometara, tri mjeseca kasnije u Zagrebu dobio je otpusnicu.
– U kakvu sam stanju tada bio, najbolje govori činjenica da me majka nije prepoznala, a kada joj je rečeno da sam ja taj što stoji pred njom, pala je u nesvijest. Težio sam tada 36 kilograma i danima se nisam mogao kretati bez štake. Stjecajem niza sretnih okolnosti i uz Božju pomoć ostao sam živ...
>> Po prvi put na Pantovčaku članovi Počasnog Bleiburškog voda
>> Zašto predsjednica ove godine neće ni u Bleiburg ni u Jasenovac?
