Iako je bio petak 13., Hrvatskoj su se toga dana dogodile dvije sjajne vijesti. Najprije je za promet otvorena druga cijev tunela Učka, a nedugo potom doznali smo da je Standard & Poor's, jedna od najuglednijih procjeniteljskih agencija na svijetu, povisila kreditni rejting Hrvatskoj na A razinu i time našu zemlju uvrstila u elitno društvo stabilnih država, u kojemu ne samo da nije bila nikad u povijesti nego joj je prije samo desetak godina rejting bio u rangu investicijskog smeća.
Štoviše, S&P predviđa da će nam stopa rasta do 2027. godine iznositi tri posto. Dodamo li tome rekordno nisku nezaposlenost, porast plaća i mirovina, skori završetak autoceste do Siska i koridora VC, nastavak gradnje cesta, ali i nedavni ulazak u schengenski prostor i eurozonu, otvaranje Pelješkog mosta, ulaganja u željeznicu, napokon vidljivo ubrzanje obnove od potresa..., stječe se dojam da Vlada doista ima čime mahati. No zanimljivo je da se ta postignuća u našem medijskom prostoru doživljavaju prilično indiferentno, kao normalna pojava, kao nešto što nema nikakve veze s Vladom. Ili ih oporbeni političari i dežurni kritičari relativiziraju uobičajenim arsenalom argumenata, od toga da se teško živi do toga da su Hrvatsku napustile stotine tisuća ljudi. A posebno je indikativno to da zasluge za te uspjehe gotovo nitko ne pripisuje Andreju Plenkoviću.
To je stvar mainstream medija, društvenih mreža, nerealnih očekivanja i tko zna čega. No nije problem u tome što je on nepopularan, a niš koristi predsjednik popularan, problem je što svi ti koji moraju dizati tenzije i mržnju prebacuju fokus na gluposti i nerealne stvari, a ne na prave probleme.