Video: 'Neđo iz Ljubuškog' izazvao više tenzija nego prvijenac A. Jolie

Prošećimo dakle kroz kadrove diktatorove unuke: Supruga Štefica kaže da su se ona i Neđo „oženili 9. maja, na dan antifašizma". Neđo je u mladosti slušao Kotrljajuće kamenje, nosio „dugu kosu" i „svirao gitaru". Iz kotrljajućeg monologa Štefice u čijii se „osmijeh" jednoga dana Neđo zaljubio izdvajam: Sve je bilo idilično, djeca su išla u školu, mi smo radili, sve do početka devedesetih. Kad je Neđo čuo hrvatsku himnu rekao je da će biti krvi. Očito je dotad nije čuo. Do kad je pjevao Hej Slaveni, Štefica nije rekla, a ako jest onda je to redateljica Svetlana izbacila. Stanovita ženska osoba u filmu tvrdi da je i hrvatski jezik kriv za narušavanje dotadašnje jugoslavenske idile. Hrvati su naime zahtijevali hrvatski jezik! U Ljubuškom!!

sneža broz za koju njezin sin kaže da je nasilna prema ocu i psihički poremećena osoba stvara lažnu sliku . dok je god genocidne tvorevine republike srpske i srebreničkih žrtava nema se ovdje što snimati drugo

NJosip Broz Titoeđo je bio „radio-amater", pa je zbog toga trebao biti likvidiran – tako tvrdi jedan od govornika u Svetlaninu filmu. I nastavlja o tome kako ga je on povukao u svoju postrojbu u kojoj je Neđo proveo 10 dana. I mi u Hrvatskoj imali smo svoje radio amatere udružene u radio Labrador, kasnije radio Opera, U Ljubuškom su Hrvati maltretirali i maltretisali muslimane, koji su morali čak i „pasti travu" – baš onako kako zbore crno bijela pripovijedanja o tomu da su partizani pasli travu po šumama i gorama ne bi li, poput Popaja i „spanača" (hrv. – špinata) na kraju pobijedili mrskoga neprijatelja. Koban je nadnevak 15. kolovoza 1993. Blagdan Velike Gospe – uznesenja BDM na nebo. E, toga su dana Hrvati počeli maltretirati muslimane i odvoditi ih u logor Heliodrom – zbore u isti glas svi Svetlanini likovi, uključujući i glavni sporedni lik blagoglagoljivu Šteficu. Neđo je bio ljut što mu odvode „komšije". Prosvjedovao je na sve strane.

Tada nastupa junačko doba Neđe i Štefice o kojemu će, kako stoje stvari, vjerojatno biti snimljen i pravi igrani filmski spektakl koji će napokon nadmašiti i samu Neretvu. U svojoj fotografskoj radnji oni su „falsifikovali garantna pisma" bez kojih logoraši ne mogu van iz logora. Ukupno su „falsifikovali" oko tisuću, pardon – hiljadu, jamstvenih, opet pardon – garantnih pisama. A bilo je zatočenih oko 1.500 osoba. Dvije trećine izbavili su Neđo i Štefica u svojoj fotografskoj radnji uz pomoć fotoaparata, kopirke i klamerice.

ako su našli u biskupovim dvorima u sarajevu špijunčinu u stanu , sa svom opremom za prisluškivanje , koji su oteli crkvi onda je jasno čemu su služili režimski plaćenici . svaka neprirodna tvorevina koja se boji naroda i crkve mora propasti . znači oteli su crkvi njenu imovinu i u nju smjestili špijuna koji će prisluškivati biskupa i ostale službenike crkve , jer su crkvu ocijenili kao neprijatelja režima .

Onda se pojavljuje jedna nezaboravna scena: Čovjek s oskudnim zubalom kaže da je Neđo bio drug, ne gospodin, nego drug. Zašto? Zato jer je „rizikovao život". Zato jer „Neđo nije izdao svoje srce i to je najbitnije u cijeloj toj priči". Naježio sam se od dubine i širine ovih riječi i kadra u cjelini, pa suprotno liječničkoj preporuci, odčepio pivo. Makar mi zadnje bilo, drugovi, evo „rizikujem život".

NJosip Broz Titoeđo je bio „radio-amater", pa je zbog toga trebao biti likvidiran – tako tvrdi jedan od%

marasovac - može li se znati odakle ovaj krasan uradak

Što se zapravo dogodilo? Neđo „nije želio ostati među fašistima koji žele čistu naciju" i zato „smo se i mi pokupili", kaže Neđina Štefica u Svetlaninu kameru i mikrofon. Stoga je Neđo bježeći od fašizma i čiste nacije u Ljubuškom donio revolucionarnu odluku:„Dobrovoljno je sa kompletnom familijom otišao u progonstvo". U Češku. Prag. Tamo nema fašizma, nema ni čiste nacije. Toga nakota ima samo među Hrvatima, gdje god bili. Bit će da je specijalni suradnik na filmu bio kompozitor Ars Diabolia maestro Ivo Josipović. U Pragu Neđina obitelj nije bila prognanička, već, oprostite na subjektivnom dojmu – turistička činjenica. Tamo je, naime, Neđina obitelj plaćala „kiriju 450 maraka" (priznaje Štefica). Ali, Neđo je „strašno patio" za Ljubuškim, kroz suze će Štefica. Poslije godinu dana „kirije" odlučio se vratiti u Ljubuški. Kadli, to više nije onaj stari već je to „bio novi grad". U novom Ljubuškom iz Neđine radnje „skidali su Titovu sliku". Gimnazijalce „uvjetuju da idu na vjeronauku".

istina o ratu u Bih je da se sada sudi na Hagu Tudjmanu, Susku, Praljku i drugima za udruzeni zlocinacki pothvat, agresiju nad Bosnom, pokolj i etnicko ciscenje Bosnjackih civila. A ovi ko Galic, koji su to pokusali sprijecit, su u normalnom svijetu najveci heroji - to je za razliku od balkanskih domorodaca koji slave ko “junake” osudjene koljace baba i civila, poput Norca, Glavasa i slicnih

Ajte ustase u kucicu....Zatvorite se i uzivajte izmedju sebe....Lazite se,izmisljajte legende....Neki moji preci iz pete crnogorske su uzivali tuci se sa ustasama iz Ljubuskog....Kazu nisu bili losi,i zarobljenih nije bilo....

Štefica je iskrena do bola: „U našoj kući se nikad nije govorilo o naciji. Moja djeca nisu imali pojma šta je nacija". Naravno, djeca joj nisu išla niti na vjeronauk.Sat vjeronauka odsjedili su „na wc-u" (priznaje kćer Neđe i Štefice). Još jedan antologijski detalj vezan uz pravilan odgoj djece: Pitali sina Neđe i Štefice je li Hrvat. Nije. Je li Srbin. Nije. Je li musliman. Nije. Pa što si onda? Jadno dijete odgovori: Dječak. Evo i to se u kameru može bubnuti i ostati pametan.

Kako je Titovo unuče pogodilo Ljubuški Tu jezivu ženu sam prvi put vidio u Norveškoj. Posljednji put sam je, neki dan, opazio u Sarajevu, na ulici. Pogledao sam je s gađenjem, ona je mene pogledala kao da joj hoću ukrastii novčanik. U Norveškoj sam joj, još prije osam-devet godina, svašta nagovorio. Nazvao sam je lešinarkom koja živi od tuđe nevolje, koja je iz Beograda došla u Bosnu kako bi napravila budale od nas. Tu u Norvešku je došla nama, piscima, predstaviti knjigu „Dobri ljudi u vremenu zla“.

enad Veličković i ja smo bili jedini koji smo tada shvatili njenu „misiju“ i rekli joj što mislimo o njoj. Ona je, podlo kako to već rade te NVO ptičurine, pokušala prikazati dobre ljude u ovoj zemlji kao kakav izuzetak. Smjestila se, naravno, u Sarajevu, gdje svi takvi ljudi nađu utočište i uhljebljenje u NVO mafiji financiranoj uglavnom iz Amerike. Neću dušu griješiti, ima te mafije u Beogradu i Zagrebu, možda i više, ali nije podmukla i bezobzirna kao ta sarajevska.

Uglavnom zato jer je Neđo bio takav kakav je bio i zato jer je djecu odgajao tako kako ih je odgajao – on je „ljudski gorostas". Svi akteri ovoga dokumentarnog filma slažu se u jednome: Neđo zaslužuje nagradu. Ali, ježi ga, još nije ustanovljena specijalna nagrada za Hrvate poput Nedjeljka, zvanoga Neđo od Ljubuškoga. Može se još iz posljednjih kadrova zaključiti kako je Neđo bio teško bolestan i umro. Nije se dao sahraniti na katoličkom groblju u Ljubuškom (među fašistima), već „među drugovima" na groblju u Mostaru. I kako kaže jedan od ženskih likova Svetlanina filmuljka: „Kad je umro, rekla sam umro je čovjek". The end.

Napustila je svoj tanko plaćeni posao kardiologa u Beogradu i došla ovamo, nama otvarati napola zarasle rane i, naravno, dobro živjeti od toga. U Norveškoj je babac išao soliti pamet i „čopati“ nezarasle rane onoj našoj izbjegličkoj starčadi željnoj Tita i Jugoslavije, da je za debele pare vide, omirišu, dotaknu. I cijena te njene nepismene knjižurine je bila bespametno bezobrazna, skoro poput autorice. Trebam li spomenuti da su tu nesretnu knjigu svi kupili? Mislim da je i za dolazak dobila kojih 1000 eura. Zgrozio sam se, skoro kao onda kad sam skupljao dijelove ljudskih tijela ispred ulaza i slagao ih kraj još živog tijela, da sve skupa ponesu u bolnicu na Bijelom brijegu. Srećom, nismo ni Nenad ni ja bili tu, organizatori okruglog stola iz Norveške su shvatili da su debelo pogriješili stavivši Brozovu i nas skupa. Bože preblagi, kad se samo sjetim kako naokolo priča o liku koji je u tramvaju vidio kako nekoga maltretiraju, pa mu se ukazao njezin lik na staklu beogradskog tramvaja i dao mu hrabrosti da se suprotstavi nasilniku i obrani žrtvu nasilja. Naivnije od partizanskog filma iz pedesetih…

Sarajevsko mesijanstvo je dobilo još jednog eksponenta bošnjačkog nacionalizma. Nacionalizam je kad kažete da su vaši uglavnom dobri s nečasnim izuzecima, drugi uglavnom loši s časnim izuzecima. Svetlana Broz je to shvatila i pronašla način da to i unovči. U sarajevskom diskursu su Bošnjaci dobri s nekoliko nečasnih izuzetaka, Ljubušaci (i ostali nebošnjaci Hercegovine i Bosne) su loši s časnim izuzecima. Dobri i časni izuzetak među Hrvatima je, prema NVO mafijaškim i sarajevskim mjerilima, prema „merilima“ Svetlane Broz, Neđo iz Ljubuškog, o kojemu je sveta Svetlana sarajevska, možda ponukana lošim akcijskim soft-pornićem Angeline Jolie „U zemlji krvi i meda“, snimila film o dotada Saraj’vu nepoznatom pojmu, o „dobrom Ljubušaku“.

Film je jako bedast, pa mu je potrebna dodatna reklama. Ona se dogodila u vidu prosvjeda Ljubušaka. Prosvjedovali su protiv onoga što je Štefica, glavni sporedni lik, izgovorila u filmu. Navodno je dobila i batine od svoje sumještanke, koja je vjerojatno drukčije doživjela britanski scenarij hrvatsko muslimanskog sukoba. Mislim da ne treba tući pokojnog druga Neđe Šteficu. Ali da bi trebalo isprašiti ideološko debeli i redateljski mršavi tur redateljice, to je jasno nakon što mi je nepovratno otela skoro sat vremena. Moja je preporuka – nemojte gledati, jer gubite vrijeme. Crno bijela tehnika kojom se Svetlana služi u svom redateljskom naporu u književnosti „jugoslavenskih naroda i narodnosti" završio je pedesetih godina s crnogorskim piscem Mihajlom Lalićem. A ona nas evo i više od šezdeset godina kasnije zatrpava crno bijelom perspektivom. Cijeli je film potrošila zbog jedne rečenice: „Nije želio ostati među fašistima koji žele čistu naciju". Uradak zbog toga spada u crno bijelu tehniku jugoslavenskoga fašizma.

Iz filma se može zaključiti sljedeće: Hrvati! Odrecite se hrvatskoga imena i katoličke vjere, nacionalne himne i vjeronauka u školi, držite se Titove slike i unuke, kad zagusti pobjegnite u Prag ili bilo gdje i ostanite tamo dok čuvari Jugoslavije ne završe posao onako kako su to učinili u Vukovaru, Škabrnji ili Srebrenici, ali, nažalost ne i u Ljubuškom. Tako ćete postati „ljudski gorostasi". To što nam poručuje Svetlana Broz poručivao nam je i njezin djed Josip, zvani Tito i njegov jugokomunistički totalitarni režim. Zato je i propao. Zalaganje za nešto što je povijesno propalo, uzaludan je posao. Svetlanin je uradak pogodak u prazno. Vjerojatno unosan, ali ipak on počinje i završava u praznini jugoslavenske utopije.

24.07.2012. u 21:18h marasovac je napisao/la: Još jedan antologijski detalj vezan uz pravilan odgoj djece: Pitali sina Neđe i Štefice je li Hrvat. Nije. Je li Srbin. Nije. Je li musliman. Nije. Pa što si onda? Jadno dijete odgovori: Dječak.. Evo i to se u kameru može bubnuti i ostati pametan. ============== pa znamo da je vama balkanskim domorodcima posve nejasno da se netko plemenski ne opredijeli od trenutka kad izadje iz majke - ko onim domorodci u africkom Kongu koji se non-stop kolju i pricaju si koliko su si razlicii.. Docim za normalni svijet je posve normalno da se netko prvenstveno smatra djetetom, covjekom il slicno