U Tuzli i Mostaru izborni proces još uvijek traje

Cuj od 15 u BiH 10 u Mostaru.............e jesu se izborili,a ne koa Hrvati Bosne......Zato sigurno nema ni jednog u Odzaku,ili Orasju.Mozda u Tuzli,Sarajevu.........

Zanimljivo je to dvojno državljanstvo, zašto ja koji živim u Hrvatskoj nemam i bosansko, pored mog jedinog hrvatskoj... pa eto odem i glasam u Bosnu za, recimo, Zelene ;)

glasaju za hrvatskog predsjednika iako je u drugoj drzavi... i to jos u eu... i jos se potuku... umjesto da se organiziraju u bih i izbore sto veca prava za sebe ali s inteligentnim diplomatski potezima.. a oni ocekuju da im jedna eu drzava pomogne pa trce birati... osim lijepih rijeci i smijeska, vise parola nego stvarne zabrinutosti ne budete dobili nit od hdz nit od sdp... tko ne razumi nije mu lako.

zasto oni odlucuju kad glasaju za bosnu u bosni nisu u hrvatskoj samo kradu pare iz rvatske

tako i treba. Podpredsjednik stranke kaže da je njihova kndidatkinja programirana za predsjednika od strane SAD. O predsjedniku odlućuju ljudi koji porez plaćaju u drugoj državi. E jesmo država.

Zasto bi netko tko ne zivi u Hrvatskoj imao pravo glasa na izborima? Sto ce nama Bosna birati predsjednika? Sramotno, jos se i tucu!

Cice i guzice se potukle sa cicama i guzicama.

tako je . o hrvatskoj trebaju odlucivati bosanci. tako je najpravednije. zivjela kolinda i hobotnica.

eeeeej ljudi kaj nam rade....još samo malo !!!!!!!!

Odgovor svim onima koji ne bi dozvolili hrvatskim državljanima koji žive u drugim državama da glasuju je da je pravo glasa i sloboda glasanja temeljno ljudsko pravo svakog ćovjeka a da takva prava nisu imale samo zemlje diktature kao sfrj,sssrr i slićne nego su na narod slale miliciju da ih pendreći i redovno vladajuća partija dobijala 110 % glasova kao danas u sjevernoj koreji . To je vaš odnos prema demokraciji i ljudskim pravima na koja se bez srama pozivate a zatirali bi ih kad god možete ukoliko su protiv partije i interesa iste.

Gdje je ta Bosna??

Moji pretci su svi iz BiH i svi do jednog kazu pa ja tamo ne zivim, sto cu glasati...i stvarno mi nije jasno sto oni HrV iz BiH imaju odlucivati o zemlji u kojoj ne zive, niti ce vjerojatno ikada zivjeti..

Ogled Hrvata s jedne, rođaka i dijaspore s druge strane- tko će pobijediti… ?

Evo romantične priče copirane od boljeg portala. Rođen sam kao dugo očekivani muškić u familiji nastaloj u ratnom vihoru. Otac mi je bio viši partizanski komesar, majka partizanska kuharica. Kao što je običaj u obiteljima, sličnim mojoj, moj otac jetac je bio progresivni zavodnik i zavodio je cure prekogranične pripadnosti, nije se držao tradicije i vjere, nego je između strane sise i vlastite vjere rađe odabrao stranu sisu, a svoj vjerski nazor prilagodio muškom porivu. Već na toj sitnici se vidi da smo od ranih koljena bili spretni u prilagodbi. Dvadesetih godina prošlog stoljeća nas je služba u jugoslavenskoj žandarmeriji sklonila iz Bosne u toplije krajeve, a nacionalna konstelacija u užoj obitelji nas je natjerala da se uvijek borimo za Jugoslaviju. Mi smo bili neka vrsta ruralne inteligencije jer smo generacijski služili u državnoj službi, dakle znali smo pisati i čitati, uniforma je oduvijek bila vidljiv znak moći. Ideologija Jugoslavije je bila jako važan segment našeg odgajanja u prvoj i drugoj generaciji. Tu tradiciju nastavljamo i danas, samo malo profinjenije. U međuvremenu smo postali buržoazija pa se prilagođavamo vremenu i prostoru. Moji preci su brzo shvatili da je u stranom selu jako važno da se što prije povežeš s vladajućom mašinerijom. Mi smo doselili kao pripadnici te mašinerije, što nije uvijek bila prednost u dječjim odnosima, ali je bila garancija boljeg standarda. Državni stan, uvijek dovoljno rakije, sira i mesa. Za djecu je to ipak bio težak život. Otac mi je pričao da su ga često tukli jer je bio sin žandara. Prijateljstva bi onda kupovao nekim malim darom. U vrijeme siromaštva je i komad kruha mogao stvoriti prijatelja od neprijatelja. Naša ideologija je bila država kojoj smo služili i materijalni probitak kojem smo težili. Nacije nismo imali, što zbog politike što zbog spermatiodne logike. Nakon izbivanja rata i proglašenja nezavisne države Hrvatske, mi smo se osjetili ugroženima. Ta činjenica i naša obiteljska tradicija je moga oca odvela u partizane. Tih godina je to bila mala skupina odvažnih, iako neprijatelji izvlače dokumente po kojima su oni bili obični razbojnici. To nam i danas podmeću, ali vjerojatno su dokumenti falsifikati. Ja više vjerujem narodnoj predaji i guslama. Moj otac je bio pravi borac, naočit mladić jugoslavenske orijentacije, dalmatinski preplanuo od sunca i ideološki spreman svojim nekadašnjim drugovima iz škole pokazati da je ipak uspio u životu. Bio je izrazito orijentiran prema cilju, a ja sam očito od njega naslijedio baš te karakteristike. Jedino što nisam naslijedio njegovu preplanulost, no to je možda zbog toga što sam se dugo skrivao po mišjim rupama i salonskim provodima. Nakon završetka rata, u kojemu je moj otac imao značajnu ulogu, mi smo se preselili u Zagreb. Tih godina je naime cijela vojska proleterska imala smo jedan cilj, doći do gradskog stana i izvući se iz žandarskih čizama ili seljačkih opanaka. Partija je imala operativni plan po kojem je svakom neprijatelju, a njih je u Zagrebu bilo više od 80%, uzimala stanove i davala ih na raspolaganje pripadnicima proleterskih brigada. Bila su to zlatna vremena učinkovite pravde. Vremena u kojima je proleter zauzeo buržujski balkon da bi na njemu sušio slaninu, najbolje sobe za sebe i komesarku, a neprijatelj je imao ulogu da im pokaže kako se koristi kućni klozet i kako se hoda po parketu. Ja sam još bio mali, nisam poimao ni shvaćao taj svijet odraslih, ali se dobro sjećam našeg prvog građanskog stana u jednoj staroj zagrebačkoj ulici. Stan smo dobili na osnovu zasluga mojeg oca, a one su bile jako velike. Sjećam se njegovih drugova, kako su ga samo s poštovanjem gledali i pred njim se skoro klanjali. Nosio je onaj kožni kaput do ispod koljena, onaj koji su imali samo najbolji i najvažniji. Naš stan smo morali dijeliti s jednom starijom gospođom i njezinim starim ocem. Gospođa se zvala Hermina, a otac mi nikada nije rekao svoje ime jer nas nije volio, bolje rečeno on nas je mrzio. Iz razgovora sam saznao da su mu partizani na kraju rata ubili dva sina iako je on bio stari trgovac kojega politika nije previše zanimala. On je s nama morao dijeliti svoj stan, zapravo njemu je ostala samo jedna soba, a najveći užitak mu je bio kad bi vidio da moja mama ne zna kako se uključuje električni šporet za kuhanje ili kad bi shvatio da nezna kako pustit toplu vodu. Mene je mrzio ko vraga. Izgledao mi je kao neka zmija otrovnica koja me svakog časa može ugrist. Još i danas problijedim kad se sjetim tog tipa. Njegova kćerka Hermina je bila sušta suprotnost, imala je lijepi klavir, mislim da se zvao Boesendorfer, bio je prekrasan crn, a Hermina je ponekada morala svirati za moga oca i moju mamu. Otac je inače stalno gledao u Herminu kad nebi bulo mame u blizini. Herminin otac bi redovito bio ljut da ona svira, a mi ništa od toga ne razumijemo. Moj otac nije podnosio tu prepotentnost i očito ponižavanje. Kad bi starac otišao u svoju sobu s nekom knjigom, kojih je bilo jako puno, ali ih nismo mogli čitati jer su bile na njemačkom, moj otac bi rekao mami: “Trebali smo i njega poslat u Gračane”. Za osvetu bi onda moja mama naložila kalijevu peć nekom njegovom debelom knjižurinom, što je starca izluđivalo. Ja nisam shvaćao gdje su ti Gračani, ali mi je bilo jasno da to mora biti neko jako strašno mjesto. Hermina je pristala na prijedlog moga oca da mi za malo veću porciju kruha i tri dodatne markice daje poduku iz sviranja. To je smirilo i njezinog oca jer je on obožavao cigare, one prave debele, a Hermina bi znala izmolit koju kod oca. Ja sam uskoro postao njezin miljenik jer sam brzo učio. Otac je bio na mene jako ponosan kad bih u društvu visokih drugova zasvirao neki komad. Već tada sam znao svirati ruske majstore, a Hermina mi je potajno pokazala i Bethovena. To je bio svijet u koji sam ja želio ući. Već tada sam osjećao da želim pripadati toj posebnoj klasi, iako je to službeno bilo zabranjeno. Moga oca su stalno premještali na razne pozicije. Bili smo posvuda traženi jer je moj otac bio neka vrsta ideologa iz sjene i operativac kakvi su bili traženi. On je dobro poznavao trikove neprijatelja i načine kako ga se može slomiti. U kući sam često slušao te priče, pogotovu kad bi dolazili očevi drugovi. Herminin otac je umro jako brzo, Hermina je otišla u Njemačku, mi smo dobili njihov stan, a ja sam se školovao da bih bio uspješan. Fakultet je za mene bio lagan. Ako bi negdje zapelo moj otac bi to sredio. Družio sam se uvijek samo s odabranim drugovima i drugaricama, elitom tadašnje buržoazije koju smo zvali avangarda. Prema vani smo bili ljevičari, a unutar naših krugova smo bili personificirani materijalizam, što se filozofski može i opravdati. Nismo imali neke posebne veze sa sirotinjom, koje je bilo tada kao i danas. Zahvaljujući mojem ocu, mogao sam ići u inozemstvo i doškolovati se. Pare nisu bile problem, imali smo koliko nam je trebalo. Jedino je bilo zabranjeno o tome govoriti i voziti neki strani automobil, osim Moskvića. U nas su ulagali roditelji, narod i partija. Naš standard i ugled je došao u opasnost sedamdesetih godina, kad su neki naši počeli otkrivati da im je važnija Hrvatska od Jugoslavije. Moj otac, formalno i sam Hrvat, je bio jako bijesan na takve. Sjećam se da je danima urlao, mama je skoro dobila slom živaca, a ja sam se sakrio u svoju sobu i svirao na novom klaviru Steinway-u. Nisam razumio te očeve drugove da su u stanju staviti na kocku sve što smo izgradili. Zar su oni stvarno mislili da je lako svima onima koji su neprijateljskom krvlju ispisali njihov standard? No oni to nisu shvaćali, a bili su uglavnom domaći ljudi, oženjeni Hrvaticama i zaraženi idejama hrvatske slobode. Za nas je to bilo nepojmljivo jer smo mi bili drugačiji. Upravo zato je moj otac uložio sve svoje snage da spriječi tu tragediju. I uspjelo mu je. Nakon tih godina smo se još više penjali na buržoasko-partijskoj ljestvici. Država nam je bila ko na dlanu, izdajnici su završili po zatvorima ili u egzilu, a ja sam konačno mogao započeti biti ono što sam oduvijek želio postati: pripadnik više klase, one kojoj je pripadao strogi Herminin otac. No moja sreća nije dugo potrajala. Naša država, koju smo obožavali, se počela raspadati. Najprije su krenuli srpski drugovi, pa im se pridružio i nekadašnji prijatelj moga oca iz ratnih dana, onaj kojega su osudili u onim kriznim vremenima. Tako je naš san, da ćemo i za svoju djecu osigurati vlast, počeo postajati užasna zbilja propasti svega što smo postigli. Čak su nam mogli oduzeti i otetu imovinu, tako su bili zajapureni. Ja sam se sakrio u mišju rupu. Mnogi moji drugovi su se povukli, neki odselili, neki preselili. No srećom su neki drugovi bili pametni i razboriti. Prerasporedili su se u razne stranke i uskoro smo se počeli opet povezivati. Naši roditelji su zadržali svoje metode i veliki dio novca, informacija i veza. Dok su naši protivnici vodili borbu za slobodu, mi smo krojili novu košulju. Čim je prošao rat ja sam, zajedno s mnogim drugovima, izišao iz mišje rupe. Moje školovanje i ulaganje partije i familije se sada pokazalo odlučujućom prednošću nad onima koji su slijepo vjerovali da je svatko za slobodu tko to kaže. Za razliku od njih mi smo naučili da je važno biti na vlasti. Za to smo bili školovani, a i novaca nam nije nedostajalo. Zahvaljujući ocu i mojem formalnom školovanju ja sam proguran u prvi red čim se ukazala prilika. Bio sam spreman da preuzmem odgovornost za ono što su naši očevi krvlju svojih protivnika upisali u jame i livade diljem Hrvatske i Bosne i Hercegovine. Preuzeo sam dirigentsku palicu nad milijunskim zborom slijepaca. Danas sam predsjednik Republike Hrvatske.''

Za ona dobra, dobra stara vremena!...

Ovo je sramota što se radi u BiH. Pa ovja narod koji čeka redovima nije normalan svega mi na svijetu. Ali nećete uspijeti ni vi ni vaš HDZ.

Evo cujem da gradani Bosne traze ostavku vlade Republike Hrvatske.

Zivim u USA, ponekad citam novine sa "nasih prostora", zapazio sam da jedini koji spominju Yugoslaviju su u stvari Hrvati, I to u veoma losem kontekstu. Pricaju kako im je Yuga i taj komunizam nanijeli stetu, ..., kako bi Hrvatskaa bila izuzetno napredan da je bila samostalna od 1945. Zaboravljaju sledece: - Hrvatska je svoju proslost (WWII) sakrila iza Yugoslavije, I da te Yugoslavije nije bilo, Hrvatska bi bila u sastavu Warshawskog pakta. - Yuga nije bila promasaj za Hrvatsku, Hrvati su u Yugi imali odlicno obrazovanje, nazalost ti obrazovani Hrvati su napustili Hrvatsku i sad rade sirom svijeta u vrhunskim companijama. - Problem Hrvatske je primitivizam, neobrazovanje, nepostovanje covjeka, nepostovanje drugih nacija, ... - Ja sam zahvalan Yugi, tamo sam postao inzenjer, stekao vrhunsko iskustvo, i danas radim u Dell-u, zaradjujem vise od predsednika Hrvatske bar 5 puta, - Zasto se ne upitate zasto je Ceha sada napredna, a bila je iza Hrvatske. - Hrvati manite se nacionalnih mrznji, naucite se postovati cojeka, njegov rad, ...

kada neki govore da nam stranci odredjuju buducnost, u pravu su. samo grijese u jednom detalju - to nisu amerikanci, nijemci, britanci,... vec "Hrvati" iz Bosne koji imaju pravo uredjivati politiku dvije drzave. hebenica...

Hrvatski građani ma gdje bili imaju pravo glasovati.U čemu je problem.