Večernji List - najnovije vijesti iz Hrvatske, svijeta, sporta, showbiza i lifestyle
Naslovnica Vijesti Svijet

Večernjakov novinar: U Kairu vlada potpuni kaos, raspad i užas

Odjednom sam se našao u procjepu između zaraćenih strana. Nisam ni shvatio kako, a ni koji su koji. A onda je stigla dobrodošlica: jedan kamen u leđa, pa drugi. Otrčao sam u hotel
02. veljače 2011. u 18:06 109 komentara 14 prikaza
\'Injured demonstraters help each other during rioting between pro and anti-Mubarak supporters in Tahrir Square in Cairo February 2 , 2011. REUTERS/Suhaib Salem (EGYPT - Tags: POLITICS CIVIL UNREST)\'
Foto: Reuters/PIXSELL
Pogledajte galeriju 1/5

Rođen sam i odrastao u Beirutu, ali ovakav kaos, ludilo i bezvlašće nisam vidio. Čim sam zakoračio na ulice Kaira, dobio sam dva kamena za dobrodošlicu! Nisam ni shvatio kako sam se našao u procjepu između mubarakovaca i revolucionara, čak nisam shvatio ni koji su koji.

Samo sam gledao kako spasiti glavu između dvije razularene gomile, naoružane noževima, sjekirama, lopatama, kolcima... Gledam u njih i u svima vidim strast i bijes, odlučnost da idu do kraja, da poginu ako treba. Ja ipak ne spadam u te, barem ne danas...

– Taj prokleti Mubarak! Znao je da će se njegovi protivnici nakon jučerašnjeg skupa razići, i onda je danas doveo svoje pristaše iz cijelog Egipta. Sad nas je pola-pola, ali oni su naoružani do zuba. Nadrapali smo... – kazao mi je student Mohammad. Ubrzo mi je nestao s vidika. U trenutku sam ugledao kako s jednog kraja dolazi krdo deva i konja s jahačima. Bilo je jasno da su to mubarakovci. I čuo sam glas:

– Ubijte ovoga što slika!

I gomila je navalila na kolegu fotoreportera Marka Adela iz egipatskog lista Al-Akhbar. Kamenjem, kolcima, poneki i šakama.

Dao sam se u bijeg prema hotelu Alexander Qabana hotelu u blizini Trga oslobođenja na kojem se sve odvija, kad sam na leđima osjetio prvi, pa drugi udarac kamenom. Obojica smo se nekako dovukli do hotela, on sav krvav. Po njega je odmah došla hitna.

Užas. Vojska kao da ne postoji. Cijelo vrijeme promatra što se događa. Rano ujutro pozvali su demonstrante da više ne izlaze na ulice. Poručili su im da su njihovi zahtjevi legitimni, ali da je sada vrijeme da se Egipat vrati normalnom životu. Vojska je očito namirisala prave nerede i htjela da se izbjegne neviđeno krvoproliće. A baš se to dogodilo.

Primirje u hotelu

Stojim na vratima hotela, nema smisla više izlaziti na ratište. A sve se događa pred našim očima. Puno se novinara sklonilo baš u ovaj hotel. Nikome nije svejedno jer svi se pitamo što ako ulete unutra. Bili bismo nemoćni. I onda strašan prizor pred mojim očima. Mubarakovci, koje čine brojni policajci u civilu, nagrnuli su prema revolucionarima koji su se dali u bijeg. Jedan je dječak, nema više od 15 godina, pao. Počeli su ga nemilosrdno tući, gaziti, mlatiti, jednostavno su ga pregazili. Samo su prošli dalje, a mali je ostao ležati. Ne znam je li preživio.

Ono što šokira jest činjenica da je i u ovim neredima na ulicama mnogo žena. U tom je općem metežu i žena s tri djevojčice. I neki se civili sklanjaju k nama u hotel. Naravno, puno su pribraniji od nas jer su već danima na ratištu. Razgovaram s mladićem koji je među onima koji su pokrenuli revoluciju. Kaže mi da su oni redom mladi i obrazovani ljudi koji žele radikalne promjene. Na moj upit žele li na Mubarakovu mjestu vidjeti El Baradeija ili Muslimansko bratstvo, uzvraća: – A tko je taj El Baradei?! Dječak Amerike koji je 30 godina sjedio u njezinu krilu! Pa zar nakon 30 godina želimo takve promjene da nam čovjek koji je odgovoran za uništenje Iraka dođe na vlast?! A o Muslimanskom bratstvu uopće ne želimo razgovarati! Mi ne želimo da Egiptom zavladaju ekstremni islamisti, već da Egipat bude zemlja koja će imati Naserovo srce i Sadatovu odlučnost!

I dok većina demonstranata s kojima sam razgovarao u ovom zatišju razmišlja poput ovog mladića, pojavili su se i oni koji zagovaraju Mubarakov režim. Nastupila je neka vrsta primirja u predvorju hotela, ali osjeća se napetost. Mogu je rezati nožem. Mubarakovci me uvjeravaju da su to sve plaćenici iz stranih zemalja kojima uopće nije važno sve ono što je Mubarak učinio Egiptu. A kako kažu, on je heroj koji je spasio Egipat, vratio zemlju bez ispaljenog metka i učinio od nje modernu i stabilnu državu.

Cijeli dan bez hrane

Dok prolaze minute, sati, metež na ulicama ne prestaje. Juriša se čas u jednom, čas u drugom smjeru. Navikavamo se na strah, ali ne i na glad. Kasno je popodne i ja još ništa nisam pojeo otkako sam stigao u Egipat. Trgovine su zatvorene, u hotelu nema hrane, ne vidim perspektivu. Leđa me pomalo bole od udaraca, ali glad postaje sve jača. Prošlo je više od 15 sati otkako sam ovdje jer sletio sam u Kairo malo poslije ponoći.

Općenito, šokantno je bilo samo to slijetanje u Kairo. Grad od 23 milijuna stanovnika, koji je još do prije desetak dana bio turistička meka poznata po noćnom životu, iz aviona se činio potpuno mrtvim. Osim lagane svjetlosti s uličnih lampi, nije bilo nijednog fara automobila koji bi u ovo vrijeme činili obveznu panoramu milijunskog grada.

Spavaju na podovima

Nakon što sam prošao kontrolu, doživio sam pravi šok. Zgrada zračne luke doslovno je bila preplavljena premorenim i izmrcvarenim ljudima koji su spavali po klupama i podovima, čekajući polazak svog aviona ili pak kraj policijskog sata. Policijski sat, koji počinje u 15 sati i završava u 8 sati ujutro idućeg dana, za mnoge putnike, koji su u kairsku zračnu luku sletjeli malo prije 15 sati, čekanje na aerodromu doslovno se pretvorilo u 17 sati provedenih u paklu. Bez mogućnosti da kupe hranu, vodu ili bilo što čime bi se okrijepili nakon dugih putovanja, osuđeni su na gole podove i neizvjesno iščekivanje. I tada sam se sjetio Awada, Egipćanina kojega sam sreo na aerodromu u Istanbulu. On je u Kairo krenuo zrakoplovom tri sata prije mene. Ja sam uporno pokušavao kod djelatnika Turskish Airlinesa promijeniti kartu i otići ranije u Kairo, kad me je Awad kucnuo po ramenu i rekao:

– Nemoj se žuriti, svejedno ti je išao ovim letom ili za tri sata. Na kairskom aerodromu čekat ćeš do 8 sati ujutro jer je na snazi policijski sat. Ovdje bar čekaš dostojanstveno, možeš popiti kavu, pojesti sendvič... Tamo više ni igla ne stane. I najedi se, ponesi sendviča, trebat će ti.

Potražio sam ga u Kairu na aerodromu, znao sam da mora biti negdje jer ni on nije mogao otići zbog policijskog sata. Ali brzo sam odustao zbog tog mora ljudi koji su spavali uokolo.

Nisam ga poslušao i sad se kajem. Glad me užasno podsjeća na njega.

Ovo krvoproliće režirao je osobno Mubara

Ovo krvoproliće režirao je osobno Mubarak!
Nazvao sam oporbenog čelnika Aymana Noura, osnivača i predsjednika stranke Al-Ghad (sutra). Rekao mi je da je ovaj krvavi napad na demonstrante režirao osobno Hosni Mubarak.

– Nakon ovoga, sad je to očito, mi nemamo što razgovarati s njim.

– Je li oporba jedinstvena oko toga?

– Imamo različita stajališta o nekim stvarima, ali svi smo jedinstveni u tome da s njime nema nikakvih pregovora, da jednostavno mora otići. Što dalje i brže, to bolje, i za njega i za nas. Dodaje kako je očito da je Mubarak ovo isplanirao. Dan prije milijuni su bili na ulicama i sve je bilo mirno, a jučer je bio pravi kaos.

Na punktu su bili agresivni jer sam novi

Na punktu su bili agresivni jer sam novinar. Tada se umiješala vojska i spasila me
Prva jutarnja vožnja kroz Kairo otkriva sablasno opustošene ulice na kojima nisam zamijetio čak ni neizostavne egipatske mačke. Na prvom punktu od zračne luke moj taksi zaustavljaju mladići naoružani noževima, sjekirama i motikama. Predstavljaju se kao “čuvari mira”. Njihov je zadatak čuvati grad od lopova, kriminalaca i izdajica, tj. pristaša oporbenjaka. Provjerivši moje dokumente i shvativši da ne pripadam nijednoj od tih skupina, mladići su nas pustili. Kako smo se približavali gradu, punktovi su postajali sve češći. Ono što me najviše čudilo bila je činjenica da su me cijelim putem legitimirale i ispitivale naoružane civilne skupine, dok su vojska i policija sve mirno promatrale. Nadomak samog Trga oslobođenja, na kojem su dan prije održane najveće demonstracije, naoružani civili na punktovima postajali su sve agresivniji. Kada su doznali da sam novinar, počeli su me vrijeđati i govoriti kako smo mi novinari, na čelu s Al-Jazeerom, krivi za stanje u Egiptu i kako nam svima treba suditi. Kada je njihova agresija dostigla najviši stupanj, umiješala se vojska koja je do tada mirno sve promatrala i koja je na koncu uzela mladićima moje dokumente, vratila mi ih i pustila me da prođem. Nakon tog incidenta postalo mi je jasno da ulični punktovi nisu jedinstveni, čine ih skupine koje su za i protiv predsjednika Mubaraka.

Rajko Dujmić
ODLAZAK LEGENDE
Kakav oproštaj od Rajka Dujmića! Naježit ćete se kad ovo vidite
Rješenja za korekciju dioptrije u svakoj životnoj dobi
  • -obrisani-:

    Mubarak se uporno opire ostavci mjesta predsjednika.... Sta treba napravit,silom ,oruzjem ga potjerat kad ovako nece ?.... Ne on salje vojsku na narod kojim je diktirao i pokrao.... Moras biti politicar i pokvarenjak,ovako reagirati...

  • -obrisani-:

    02.02.2011. u 22:16h Šahab je napisao/la: Rea, Jesu li muslimanski i kršćanski Palestinci jednaki tvojim židovima u Izraelu? ----------- dali su krscani i zidovi jednaki tvojim muslicima u palestini ili ih muslici jednim imenom zovu glineni golubovi

  • -obrisani-:

    http://www.youtube.com/watch?v=GGif9Q_UnII