Nadrealna, vizualna i zvukovno zasićena, ali i puna poruka – gdjekad suptilnih i subverzivnih, gdjekad kriptičnih i za anglofile te jasnih samo Britancima, a gdjekad izravnih i politički angažiranih, upućenih premijeru David Cameronu, ali i kraljici – bila je ceremonija otvaranja Olimpijskih igara. Ili, kako bi rekli Englezi: In your face! Ravno u glavu.
Je li redatelj Danny Boyle imao na umu dvostruku prirodu predstave: pojavnu i značenjsku? Naravno da jest. Već je na početku bilo jasno kome će se svidjeti, a kome neće. Konzervativna Britanija, politički torijevci, vjerojatno su dobivali plućnu emboliju kako su se na terenu redale slike britanske povijesti. Bukolički početak – doba zelenih pašnjaka, ovaca, svibanjskih stupova – inspiriran je Shakespearovom Olujom, dramom koju je bard napisao na kraju života i koja, kao ni jedna dotad, nosi osjećaj gubitka, ali isto tako koja se u novije vrijeme interpretira alatom postkolonijalne teorije. “To je zemlja puna zvukova, slatkih i umilnih”, Calderon, opisuje jedan od likova, svoje otoke – u Boyleovoj interpretaciji Britansko otočje.
Oštar prijelaz označila je pjesma Jerusalem, uglazbljene riječi Williama Blakea, onog koji je pisao o opojnosti opijuma i koji je svoje stihove o vratima percepcije posudio Aldousu Huxleyu, a on opet grupi The Doors. Borbena, ponosna pjesma – jer Britanija postaje novi Jeruzalem – danas se pjeva kao druga himna, pojmovi poput vatrenih kočija ušli su u filmografiju i svakodnevni govor, kao i zlokobni pojam “tamne, sotonske tvornice”. Industrijska revolucija, kotač koji guta sve pred sobom – pašnjake, idilu, nevinost, slobodu – gurala je povijest naprijed, ali i izbacila, kao nusproizvod, vojske zombijevskih radnika, tri smjene u ugljenokopu, tri smjene u tvornici, a potom i vojske nezaposlenih – sve ih je Boyle pozvao na pozornicu.
Britanija kroz sva doba
Prosvjedi, radnici i sufražetkinje jasno su pokazali Boyleovu političku i svjetonazorsku pripadnost. U konstantnoj jukstapoziciji prošlosti i sadašnjosti, nezaposlenost je prodefilirala pred očima premijera i kraljice Elizabete II., koju je, inače, pretvorio u plošni pop-artovski lik u sekvenci s Jamesom Bondom. Margaret Thatcher vjerojatno prijenos nije gledala, a imala bi puno reći. I o nezaposlenima, ali i o nevjerojatno žilavoj grupici u odijelima s cilindrima, onima koji upravljaju mikrosvijetom Britanije na stadionu kroz sva doba i koji jedini ostaju nepromijenjeni. No Boyle je tu subverzivan, među gospodičiće ubacio je – crnca. Pažljiviji gledatelj mogao je primijetiti mnoštvo tamnoputih sudionika, možda ih je bilo više nego onih mliječne puti. Na Union Jacku (zastavi Ujedinjenog Kraljevstva) nema crne (boje), glasi naslov jedne od najpoznatijih kulturalnih analiza rase i politike (There ain’t no Black in the Union Jack). U petak navečer na Union Jacku je i te kako bilo puno crne, gurnute u prvi plan, isto kao i međurasni brakovi i imigranti. Ono što je preskočeno u predstavi, kolonizacija, nadopunili su gledatelji na društvenim mrežama, primjerice, oporim vicem kako poglavarka Commonwealtha promatra defile država i tiho broji: Imam, imam, nemam, imala, imala, imam, želim...
U glazbenom vremeplovu, dok su se redali, među ostalim, klonirani Beatlesi, pop kultura i kopije – padale su oklade što će biti s krajem 70-ih i punkom.
Preskočili drugu strofu
A Boyle je ipak to napravio: kraljici je u lice gurnuo Sex Pistolse, u nevjerojatno dugoj sekvenci gledala je Johhnyja Rottena koji, doduše, nije pjevao baš God Save the Queen. No himnu, onu pravu, otpjevala su gluha dječica, ali – ne cijelu. Preskočena je druga strofa, ona koja govori o tome da “prokleti budu kraljičini neprijatelji”. Djeca su bila konstanta ceremonije – u somnambulnom prikazu dječje bolnice i dječjih priča, na kraju su se iskristalizirala tri goruća slova NHS – socijalno zdravstveno osiguranje. Šape s njega, poručio je Boyle i svojoj vladi i vladama svijeta i pokazao kako mu je srce na lijevoj strani. On namjerno nije pokazao povijest Ujedinjenog Kraljevstva, već povijest većine njegova stanovništva.
>>Losert poveo Hrvate u Olimpijske igre: Ponijele su me emocije
ahahaaa, a sto vas "englezi" toliko svrbe.. yer zbog blajburga i one koljacke izdajnicke stoke, hehehe....