Referendum o braku, koji je prošle nedjelje završen uvjerljivom pobjedom zagovornika konstitucionalizacije tradicionalnog pojma braka, razotkrio je niz problema hrvatske politike i društva te otvorio brojna pitanja o tome kako izaći na kraj s njima. Raspon izazova s kojima smo suočeni toliko je širok da je teško zamisliti da će ovakvo društvo i ovakva država brzo i djelotvorno odgovoriti na njih. Proteže se od pragmatičnih pitanja o tome kako se koji akter institucionalne politike i civilnog društva ponašao u referendumskoj kampanji do načelnog pitanja je li Hrvatska zrela za ozakonjenje koncepta “obrambene demokracije”.
Kulturni rat
Na prvom referendumu koji je održan na temelju građanske inicijative poraz su doživjeli lijevo-liberalna vlast i njezini ideološki i svjetonazorski istomišljenici u politici i civilnom društvu. Poraz se nije očitovao samo u rezultatu glasovanja nego i u strategiji i taktici koje su primijenili u referendumskoj kampanji, a koje su donekle, ali ne bitno, utjecale na rezultat referenduma. Premda se žestoka kulturna borba između sekularnoga i vjerskog tabora društva – koja doista prerasta u pravi kulturni rat – vodi mjesecima, glavni akteri sekularnog tabora nisu pronašli ni odgovarajući diskurs ni odgovarajuće političke alate kojima bi se suprotstavili svojim protivnicima. Na diskurzivnoj razini ponašali su se kao da imaju po sebi razumljiv monopol na tumačenje ljudskih prava i sloboda, kao da su njihovi ekskluzivni čuvari i zaštitnici i kao da su toliko nadmoćni konkurentskim interpretacijama da ne moraju znati ništa o tim “budalaštinama” i “mračnjacima” koji ih zagovaraju. Njihovi su se javni istupi uglavnom svodili na ponavljanje općih liberalnih fraza te strašenje građanstva “strategijom salame” koju je pripremio konzervativni tabor, a koja se svodi na promišljeno, sustavno i organizirano sjeckanje, rez po rez, dok se ne poždere cijela salama, to jest dok se ne dokinu sva ili većina ljudskih prava. Danas su na redu homoseksualni brakovi, sutra pravo na pobačaj, prekosutra pravo na razvod braka itd. Ukratko, danas je neprijatelj pokucao na naša, a sutra će doći i na vaša vrata. Uvelike desupstancijaliziran liberalni diskurs pokazao se zabrinjavajuće inferiornim pred tematski koncentriranim i ideološki zaokruženim diskursom desnice. Veterani i veteranke civilnog društva djelovali su nemoćno u verbalnim okršajima sa Željkom Markić, donedavno potpuno nepoznatom čelnicom konzervativne udruge “U ime obitelji”, koja je iznijela javni dio kampanje takoreći sama. Kako nisu uspijevali probiti njezin svjesno tematski usko određen i ideološki potpuno zatvoren misaoni i diskurzivni svijet, okrenuli su se osobnim prokazivanjima i uvredama. Nije to bilo legitimno traženje pozadinskih političkih, socijalnih i kulturnih čimbenika koji određuju njezinu poziciju, nego nemoćni, povremeno gotovo histerični osobni napadi, koji su postajali sve nesimpatičniji i onima kojima je Markić antipatična, a njezine ideje potpuno strane. Smiješno je, primjerice, kako se njoj i njezinoj udruzi spočitavalo upravo ono što su obilježja dobre političke akcije: dugo planiranje, promišljen odabir teme, ispitivanje stavova građana o odabranoj temi, traženje moćnih političkih i civilnih saveznika, brza i učinkovita mobilizacija pristaša, dobra organizacija itd. No dobra formalna izvedba ne mora govoriti mnogo o srži priredbe, koja je najzornija postala u zabrani pristupa prokazanim medijima u prostorije “stožera” inicijative. Time su njezini akteri pokazali da ne razumiju razliku između privatnoga i javnog prostora: u prvi možeš pustiti koga hoćeš, a u drugi imaju pravo pristupa svi. Jednak pristup svih javnim položajima, dobrima i prostorima jedan je od temeljnih aksioma demokracije. Na djelatnoj razini, sukobili su se dobro organizirana “zagovarateljska koalicija” konzervativnog tabora i nepripremljena, podijeljena i neorganizirana skupina aktera sekularnog tabora. Konzervativnu “zagovarateljsku koaliciju” činili su Katolička crkva, HDZ i udruga “U ime obitelji”, a prigodno su im se pridružili Pravoslavna crkva, Islamska vjerska zajednica, sve desne političke stranke te sve brojnije i vidljivije konzervativne građanske udruge. Na drugoj je strani vladala prilična zbrka. Lijevo-liberalna vlast ponašala se kao “uvrijeđena mlada” koja nije odgovorna za ono što se događa u društvu i politici, ali joj se sve to gadi. Vrhunac beskrupulozna ponašanja bili su istupi Vesne Pusić koja je građanima objašnjavala strahotu koja im prijeti od zakonskog fakta da dva glasača – “dva, samo dva od tri koja izađu na referendum”, ponavljala je Pusić, dižući pred televizijskim kamerama u zrak dva prsta svoje ruke – mogu promijeniti Ustav. Vesna Pusić ne vidi ništa besprizorno u tome što nas na to upozorava upravo ona koja je svojim glasom i glasovima zastupnika svoje stranke pridonijela tome da se ukine zakonski cenzus od 50 posto plus jedan glas, koliko je bilo potrebno da referendumski rezultat bude pravosnažan. Učinila je to svojedobno zbog “višeg cilja”, a to je bila želja političke elite da Hrvatska uđe u Europsku uniju ako to i ne bude volja iznadpolovične većine građana i ako, da parafraziram potpredsjednicu Vlade, “dva, samo dva od tri birača koja izađu na referendum” budu glasovala za ulazak. Ni dvije godine na vlasti nisu bile dovoljne Pusić, njezinoj stranci i vladajućoj koaliciji, u kojoj sudjeluju da zatvore opasan propusni ventil koji je odčepljen i donesu razuman zakon o referendumu. Nadalje, objektivni saveznici sadašnjih vladajućih stranaka u politici i civilnom društvu tradicionalno se ponašaju kao da nemaju ništa zajedničko s njima te više ističu svoju distanciju nego bliskost s vlašću. Lijevi radikali u presudnim su trenucima povijesti definirali socijaldemokraciju kao “lijevo krilo fašizma” pa znamo kako je sve to završilo. Neki od njih djeluju u lijevome sektoru civilnog društva koji je upravo izgubio prvu veliku bitku s desnim. Zapadni analitičari dugo već upozoravaju na to da taj sektor u postkomunističkim zemljama nisu stvorile endogene civilne asocijacije koje razvijaju i akumuliraju socijalni kapital kao jednu od važnih pretpostavki održive demokracije, nego uglavnom izvanjski potaknute i uvježbane udruge koje su u međuvremenu uvelike postale samosvrhovite, a čiji je rad ugledni analitičar Thomas Carothers nazvao umnogome nadmenim, sebičnim, arogantnim, preplaćenim i razmjerno nedjelotvornim. Nisu sve, dakako, takve, ali ih ima zabrinjavajuće mnogo. Imaju li se na umu socijalno-kulturna struktura Hrvatske i spomenuti čimbenici, ishod referenduma bio je unaprijed poznat. Bitka je bila izgubljena i prije no što je počela. No hoće li se izgubiti i cijeli “kulturni rat”?
”Obrambena demokracija”
Sada treba pokrenuti ozbiljnu političku i javnu raspravu o tome je li uistinu ugrožena sekularna, liberalna i demokratska priroda države. Ako jest, treba razmisliti o ozakonjenju koncepta “obrambene demokracije”. On se zasniva na uvjerenju da protivnici temeljnih načela demokracije ne smiju imati ustavne i institucionalne mogućnosti da potkopavaju i naposljetku potpuno razore demokratski poredak. To je uvjerenje proisteklo iz iskustava sa slomom međuratnih demokracija u Europi, napose iz iskustva s povijesno nenadmašivo poučnim krahom Vajmarske Republike u Njemačkoj. Vajmarski demokratski sustav bio je dizajniran tako da je neizmjerno olakšavao posao protivnicima demokracije i otvorio Hitleru put do vlasti. Prestravljeni intelektualni politički emigranti koji su protjerani s njemačkih sveučilišta te su se skrasili u SAD-u već su kasnih tridesetih godina prošlog stoljeća razvili koncept obrambene demokracije. Među njima najvažniji je bio Karl Loewenstein, Židov prognan sa Sveučilišta u Münchenu, koji je u američkim časopisima napisao dvije opsežne utemeljiteljske rasprave o obrambenoj demokraciji: “Militantna demokracija i temeljna prava” (1937.) i “Legislativna kontrola političkog ekstremizma u europskim demokracijama” (1938.). Ključna ishodišna pitanja iz kojih je nastao koncept glasila su: treba li demokracija jamčiti prava i slobode svojim neprijateljima? Treba li demokracija dokazati da je demokracija tako što će dopustiti da slobodno djeluju njezini grobari? Je li konačan i neoboriv dokaz da je neka politička zajednica bila demokracija to što je svojim neprijateljima dopustila da je unište?
Tvorci Temeljnog zakona poslijeratne SR Njemačke – u izradi kojega je kao savjetnik američkih vlasti sudjelovao i Loewenstein – smatrali su da se demokracija mora ustavno i zakonski štititi od svojih neprijatelja. Ali tko su neprijatelji? Neprijatelj može biti većina koja tiranizira manjine, manjina koja terorizira većinu te povijesno nezrele i neodgovorne političke elite koje mogu asistirati i tiranskoj većini i terorističkoj manjini. Prošle je nedjelje većina uskratila prava jednoj manjini zahvaljujući, među ostalim, i nečinjenju vladajuće elite. Nije pitanje braka najvažnije političko i svjetonazorsko pitanje. Prava bi drama mogla nastati ako se sličan referendumski scenarij ponovi na pitanju s dalekosežnijim i opasnijim posljedicama, kao što su prava nacionalnih manjina, nakon čega ne bi izostali ni unutarnji sukobi ni vanjske intervencije zainteresiranih država i Europske unije. Hrvatska bi mogla ponuditi svijetu vlastitu definicija referenduma: referendum je demokratsko sredstvo za postizanje nedemokratskih ciljeva.
No što bi bili elementi “obrambene demokracije” u pravno-političkom poretku Hrvatske? Prvo, treba ojačati ključne institucije demokratske vlasti, ponajprije parlament, vladu i predsjednika države, ali i vojsku, policiju i birokraciju te zakonski onemogućiti nastanak i djelovanje svih njihovih neformalnih, ali organiziranih i institucionaliziranih parnjaka, poput militantnih obrambenih stožera koji uzurpiraju ovlasti formalnih državnih institucija. Usput, stožer je hrvatska terminološka inačica srpskog štaba pa je odmah očito kakvu nelegalnu militarizaciju društva implicira, već na nominalnoj razini, postojanje štaba za obranu hrvatskog Vukovara, štaba za obranu hrvatskog sela, štaba za obranu Petrokemije, štaba udruge “U ime obitelji” itd. Nedostaje samo još generalštab. A tko zna, možda se i on već formira? Drugo, zakonom treba zabraniti djelovanje političkih stranaka, organizacija i udruga koje promiču protudemokratske ideje i djelovanje.
Nijemci su 1952. zakonski zabranili pronacističku Socijalističku stranku prava, a kada su vidjeli što se događa u Istočnoj Njemačkoj, zabranili su 1956. i Komunističku partiju.
U borbi protiv lijevog terorizma sedamdesetih godina uveden je “Berufsverobot”, koji je branio i ograničavao zapošljavanje pripadnika terorističkih skupina i njihovih pristaša u određenim državnim i javnim službama i ustanovama. Upravo je pokrenut postupak da se zabrani pronacistička nacionalna demokratska stranka. Treba, treće, zabraniti političko promicanje i propagandu protudemokratskih organizacija i udruga u svim javnim i privatnim medijima, koji to sada čine uz izlike da “treba čuti sve strane” i da je “u demokraciji sve dopušteno”.
Treba, četvrto, definirati skup temeljnih ljudskih prava i sloboda koji ne mogu biti predmet referendumskog odlučivanja većine. Nije malo suvremenih demokracija u svijetu koje su prihvatile njemački koncept “wehrhafte Demokratie”, napose onih koje su izašle iz autokratskih režima, kao što su Austrija, Grčka, Španjolska, Portugal i dr. No neki elementi tog koncepta sadržani su i u protuterorističkima i protuesktremističkim zakonskim klauzulama u SAD-u, Velikoj Britaniji, Izraelu i dr.
"Već imamo stožere ili štabove. Tko čini generalštab?" ------------------------------------------------------------------------------------------------------------------------ gospođo kasapović - kod vas u srbiji imate "generalštab", a kod nas u Hrvatskoj imamo "glavni stožer"! Morate se bolje skoncentrirati inaće se odmah odate.