Često se, u svjetlu osnivanja NDH, raspravlja o ulozi HSS-a. Poznato je da je tadašnji vođa HSS-a Vladko Maček otklonio bilo kakvu mogućnost da preuzme vlast u Hrvatskoj pod njemačkom okupacijom. No što je uopće tada bilo s HSS-om? Treba znati da su ustaše gledali s nepovjerenjem sve Hrvate koji su bili istaknuti u političkom ili javnom životu prije 1941. godine, a nisu prišli ustaškom pokretu ili se u njega nisu učlanili nakon uspostave NDH. Velik broj Hrvata bio je nepravedno progonjen i zatvaran od ustaša, iako su mnogi od njih htjeli surađivati na izgradnji nove države. Međutim, ustaško vodstvo nije podnosilo opstanak, pa i bez javnoga djelovanja, ni jedne druge političke snage ili skupine koja se nije priključila Ustaškom pokretu. Ministarstvo unutarnjih poslova NDH donijelo je 11. lipnja 1941. i zapovijed o zabrani djelovanja svih političkih društava na području NDH. Jedina stranka, jedini pokret koji je mogao djelovati u NDH bio je Ustaški pokret, baš kao i Hitlerova Nacionalsocijalistička stranka u Njemačkoj ili Mussolinijeva Nacionalna fašistička stranka u Italiji. Isto kao što je i u SSSR-u totalitarni režim bio pod kontrolom Komunističke partije.
HSS je bio raslojen u frakcije već prije rata, a raslojavanje se ubrzalo osnivanjem NDH. Taj se proces produbio stvaranjem partizanskog pokreta pod vodstvom Komunističke partije te pobunom protiv ustaškoga režima i otpora Nijemcima i Talijanima. Vodstvo HSS-a potpuno je nespremno dočekalo obrat na svjetskoj i nacionalnoj političkoj pozornici. Vodstvo HSS-a potpuno je pasiviziralo rad stranke te mu je zadaća bila pričekati pobjedu Saveznika i tada se uključiti u događanja. Jedna od konstanti politike užeg vodstva HSS-a tijekom rata bila je stanovito distanciranje od ustaškog režima, kao i Komunističke partije i njezina partizanskog pokreta.
Stranka se tijekom rata podijelila na više dijelova. Od vodstva je najprije otpao onaj dio stranke koji je odmah pristupio ustaškom pokretu i preuzeo visoke dužnosti u NDH. Pristalice te struje naišli su u ustaškim načelima na neke podudarnosti s programom HSS-a, kao što je, primjerice, težnja za osiguranjem suverenosti hrvatskoga naroda na njegovu etničkom i povijesnom prostoru. S druge strane, i Ustaški i komunistički pokret bili su odraz mnogobrojnih sukoba interesa i podjela unutar samoga hrvatskog društva. Svoju su ideologiju crpili iz brojnih neriješenih unutarnjih problema, ali su poticaje za svoj rad dobivali i iz inozemstva.
Komunisti su, s čvrstim osloncem na Sovjetski Savez, od samog osnivanja čekali pogodan trenutak za organiziranje ustanka i revolucionarne promjene društva u skladu s marksističkom ideologijom. Nakon raspada Jugoslavije organizirali su ustanak s idejom obnove države u korist radnika i seljaka te na bazi federalizma i republikanstva. Takva se terminologija podudarala i s temeljnim programom HSS-a, pa su mnogi članovi i pristaše pristupali partizanskom pokretu, osobito nakon masovnih ustaških uhićenja i pogubljenja stranačkih pripadnika. Velik broj pripadnika HSS-a odstranili su tijekom rata sami komunisti, smatrajući da im HSS može biti jak budući politički protivnik na savezničkoj strani. Samo vodstvo stranke odbijalo je suradnju i s komunistima zbog komunističke revolucionarnosti i sumnji u njihove nakane uvođenja totalitarnoga režima po uzoru na onaj u SSSR-u.
Treći dio, odnosno uže vodstvo stranke ostalo je pak tijekom gotovo cijelog rata pasivno u svojem djelovanju. Ustaška je vlast najprije počela s uvrštavanjem mjesnih organizacija HSS-a u Ustaški pokret. Potpisivanjem izjava članovi stranke i deklarativno su se očitovali za Ustaški pokret te su mu izražavali potporu i pomoć ustaškom vodstvu. No najuže vodstvo, predvođeno Mačekom, tu izjavu nikada nije potpisalo, dok su je mnogi potpisali nakon pritisaka vlasti. Uz takvu politiku prema HSS-u, ustaše su odlučili ukloniti i Hrvatsku seljačku zaštitu kao mogućeg suparnika u podjeli vlasti. Početkom rata “zaštitarima” je glavni zadatak bio osiguranje važnih objekata u selima i gradovima. Odgovarali su i novake od odlaska u vojsku, pozivajući vojne obveznike da se ne odazivaju na pozive jugoslavenskih vojnih vlasti. Na svoju su ruku i vrlo uspješno razoružavali pripadnike bivše vojske. Kada je poglavnik Ante Pavelić 24. travnja 1941. izdao zapovijed o uhićenju istaknutijih zapovjednika HSZ-a, na lokalnim razinima uhićeni su i pogubljeni neki čelni ljudi HSZ-a. Takvu ustašku politiku u najgorem je obliku iskusio član HSS-a, poznati podravski seljački tribun i književnik Mihovil Pavlek Miškina, koji je već prije rata bio na meti ustaških emigranata. Primjerice, Martin Nemec je još 1939. godine iz Italije pisao Valku Loborcu u Koprivnicu da će se ustaše uskoro vratiti u Hrvatsku te mu je poručio da kaže Miškini neka ih ne čeka jer da će se s njime obračunati. Miškina je najviše smetao lokalnom članu HSS-a Ivanu Kraljiću koji je želio što više HSS-ovaca uključiti u Ustaški pokret. Miškina je tako uhićen 1941. s ostalim prvacima koprivničkog HSS-a, ali nakon kraćega pritvaranja pušten je na slobodu. Od 26. travnja 1941. određeno mu je ograničeno kretanje samo na području njegove općine Đelekovec kod Koprivnice. Miškini je o glavi radio i doglavnik Mijo Bzik, rodom iz Reke kod Koprivnice, također ustaša-povratnik. Na kraju su ustaše Miškinu otpravile u Jasenovac polovicom 1942. i likvidirale ga. Miškinina likvidacija ubrzala je opredjeljivanje antifašističke struje u HSS-u da konačno pristupi komunistima i partizanskom pokretu. Druga je pak priča kako su komunisti poslije postupili prema HSS-u.
VIDEO Od 12. veljače do 15. svibnja posjetite izložbu "Hrvatska svijetu"
O osnutku HSS-a i tadasnjim politickim prilikama je sve poznato velikoj vecini Hrvata. Sto ne pises o HSS-u i njihovoj politici i vodstvu u zadnjih 5 godina? Ili to ne odgovara tvom spletkaru i komunjari bez karaktera trenutno na njihovomvom celu? Stranka sa takvom povijescu i da je vodi pravomocno osudjeni kriminalac? Zasto o tome ne srackas Despotu?