Nakon što joj je muž prije dvije godine izgubio posao Subha Mujčinović
znala je da će morati napraviti sve što je u njezinoj moći da bi
pomogla svojoj obitelji. Od tada je jedini izvor prihoda za njezinu
obitelj u Visokom ono što Subha zaradi prodajom svježeg sira na ulici
pored sarajevske tržnice Markale.
Svaki put kad 37-godišnja Subha Mujčinović uđe u vlak za Sarajevo
svjesna je da će prekršiti zakon nelegalnom prodajom hrane za koju nije
utvrđeno je li zaražena Escherichijom coli ili nekom drugom bakterijom.
Iako pretpostavlja da će imati problema s policijom ona zna da njezina
obitelj ovisi o njoj i zato ne želi odustati od nezakonite prodaje.
Ulična prodaja u BiH često je posljedica poslijeratnog siromaštva,
tvrde inspektori i predstavnici policije. Građanima su još u živom
sjećanju četiri duge ratne godine kada je vladala nestašica hrane.
Nitko nije ni razmišljao o bakterijama u vrijeme kad su se sretnima
smatrali oni koji su mogli pojesti paštetu od leće i kvasca, burek
napravljen od konzerviranog mesa neugodna mirisa koje ni mačke nisu
htjele jesti, ili 30 godina star proteinski keks pristigao iz američkih
vojnih rezervi koje datiraju iz vijetnamskog rata.
Danas, kad je prošlo više od deset godina nakon rata, lanci velikih
supermarketa u Bosni i Hercegovini nude gotovo sve ono što su oni koji
su u BiH živjeli između 1992. i 1995. godine mogli samo sanjati.
Međutim, po podacima Svjetske banke, 50 posto bosanske populacije živi
u siromaštvu. Ti građani i dalje kupuju hranu na ulici samo zato što je
jeftina.
Centar za istraživačko novinarstvo (CIN) u Sarajevu kupio je 13 uzoraka
mladog sira, kajmaka i vrhnja na tržnicama u Sarajevu, Banjoj Luci i
Mostaru. Analiza namirnica obavljena je u laboratoriju Veterinarskog
fakulteta u Sarajevu. Deset uzoraka pokazalo je visoko prisustvo
bakterija koje mogu izazvati trovanje hranom.
Tko je mjerodavan
Mnogi se slažu da je nezakonita ulična prodaja problem, ali čini se da
nitko ne pokazuje želju da to stanje promijeni. Tržišni inspektori s
uzbuđenjem govore o tome da su ulični prodavači ruglo pred očima
turista i građana, te da su njihovi proizvodi opasni po zdravlje,
posebno na ljetnim vrućinama. U isto vrijeme svoju pasivnost pravdaju
činjenicom da Zakon o inspekcijama nije ilegalnu trgovinu stavio pod
njihovu nadležnost.
Ne da nećemo i ne možemo to raditi, nego zašto da radimo tuđe
poslove? pita se Midhat Pašić, načelnik tržišne inspekcije
Kantona Sarajevo, koji tvrdi da policija, sanitarna i veterinarska
inspekcija, žele prisiliti tržišnu inspekciju da čuva ulicu.
Pašić smatra da problem nelegalne ulične prodaje treba riješiti
veterinarska inspekcija. Međutim, Hasan Džinić, prvi čovjek sarajevske
kantonalne veterinarske inspekcije, kaže da bi policija trebala prva
nešto napraviti u vezi s uličnim prodavačima.
Upitan što radi kad vidi ulične prodavače, Džinić odgovara: "Zovnem
policajca koji obično stoji preko puta i promatra kako se hrana prodaje
na ulici".
Jasmin Idrizović, načelnik Prve policijske uprave u Sarajevu, pod čijom
su nadležnošću turistima najzanimljivije općine Stari grad i Centar,
također tvrdi da nelegalna ulična prodaja nije u njihovoj nadležnosti.
Kaže da zakon ne dopušta policiji da zaplijeni robu od nelegalnih
prodavača i jedino što mogu je otjerati ih. Idrizović se pita na što bi
sličile policijske stanice kad bi se u njih donosila roba koja se
oduzima od nelegalnih prodavača.
Priznaje da njegovi policajci ne idu u akcije sprječavanja ulične
prodaje svaki dan.
Radimo ih povremeno, po potrebi kaže on i objašnjava da je
policija te aktivnosti preuzela na sebe zato što inspekcija neće.
Ulične bitke
Kantonalna vlada, policija i pet ministarstava krenuli su potkraj 2003.
godine u ozbiljan obračun s prosjačenjem, skitnjom i uličnom prodajom.
Pašić je postavljen na čelo tima sa zadatkom da zaustavi uličnu
prodaju.
Imao sam strašne probleme. Nitko nije htio odrađivati prljave
poslove, odnosno raditi na ulici. Nisam imao podršku kaže Pašić.
Njegov tim nije uspio i danas više ne postoji.
Svi su se izvukli - i policija i komunalna i sanitarna i
veterinarska inspekcija. Na kraju je ostala samo tržišna kaže.
Pašić dodaje da je "agonija" trajala do 1. siječnja ove godine, kada je
uveden porez na dodanu vrijednost (PDV). Tvrdi da su inspektori bili
prezauzeti osiguravanjem poštivanja propisa za PDV da bi se bavili
nelegalnom prodajom.
Jedan od razloga zbog kojih se inspektori ne žele suprotstavljaji
uličnim prodavačima je zato što ponekad to nije nimalo jednostavno. U
policijskim izvještajima stoji da su između 2003. i 2005. godine
razljućeni ulični prodavači tri puta fizički napali tržišne inspektore.
U kolovozu 2004. godine, kad su inspektori u pratnji 20 do 30
policajaca napravili raciju, jedan od uličnih prodavača razbio je
staklo na službenom vozilu tržišne inspekcije.
Pašić tvrdi da napadi na inspektore nisu ništa neobično.
Kad idete u akcije ne znate što vas sve može potrefiti. To je
ipak ulica kaže on. Pašić ipak priznaje da je sretan što nije
svaki dan u kontaktu s nelegalnim prodavačima.
Fatima Alić iz Sarajeva kaže da svaki tjedan kupuje sir od uličnih
prodavača s Markala. Ne boji se trovanja jer, kako kaže, uvijek kupuje
od istog prodavača i tvrdi da se do sada nije otrovala.
Ne pada mi na pamet da isti sir u gradskoj tržnici platim marku
više kaže Alićeva.
Eniz Čolaković, specijalist za higijenu i zdravstvenu ekologiju u
Zavodu za zdravstvo u Mostaru kaže da je hrana na ulicama sumnjive
kvalitete zbog porijekla, načina skladištenja i transporta.
To je hrana koja ne ispunjava niti minimum higijensko-tehničkih
uvjeta za promet tvrdi Čolaković i dodaje da trgovci ne nose
pregače, kape i rukavice, te da u više od 90 posto slučajeva nisu
nikada obavili sanitarne preglede.
Ulični prodavači tvrde da su njihovi proizvodi sigurni.
Subha Mujčinović kaže da veterinar pregleda njezine krave svaki mjesec
i da joj nikad nitko nije vratio mlijeko.
Ona svaki tjedan putuje od Porječana kod Visokog do Sarajeva noseći od
10 do 15 kilograma mladog sira koji prodaje za 2,5 do 3 KM po
kilogramu. Ista vrsta sira u gradskoj tržnici stoji 4 KM.
Ljudi koji prodaju na ulici nelegalna su konkurencija onima koji
prodaju legalno kaže direktor JKP Tržnice Suljo Džafo. On bi
volio kada bi policija bila efikasnija.
To vam je igra mačke i miša kaže Džafo.
Ulična prodaja može se riješiti
Sarajevska tržnica Hepok uspješan je primjer sprječavanja ulične
prodaje. Policijske patrole u službenim vozilima nekoliko su dana
dežurale pored tržnice dok nelegalni ulični prodavači na kraju nisu
odustali.
Idrizović spominje i druge uspjehe, kao što su Gimnazijska ulica,
Ferhadija i tržnica na Ciglanama, koje su i desetljeće nakon rata bile
poznate po improviziranim uličnim štandovima na kojima se moglo kupiti
sve, od jaja do namještaja.
To smo doveli u red tako što smo ubacili na tržnicu naše ljude u
civilu kaže Idrizović i napominje da su te akcije obavljene u
suradnji s tržišnom inspekcijom.
Tijekom 2004. godine na području Prve policijske uprave policajci su
zajedno s inspektorima 293 puta tjerali nelegalne prodavače. U 2005.
godini izvedeno je 205 zajedničkih akcija, dok su za prvih pet mjeseci
ove godine policajci i inspektori zajedno izveli samo devet akcija.
Policija krivi inspektore za pad broja zajedničkih akcija.
Po izjavama dužnosnika Prve policijske uprave, od 2004. oni nisu
primili niti jedan pisani zahtjev sanitarne ili tržišne inspekcije da
pokrenu zajedničku akciju na sprječavanju ulične prodaje.
Mi pojavu uličnih prodavača ne možemo iskorijeniti, ali je možemo
smanjiti na minimum.
Volio bih da mi inspektori dođu svaki dan i traže asistenciju policije
za svoje akcije tvrdi Idrizović.
Subha Mujčinović kaže da često ima posla s policijom. Objašnjava da
svaki put kad prodaje sir otjeraju i nju i ostale prodavače, ali te
neugodnosti doživljava kao dio posla i ne buni se.
Nikad me nisu prijavili kaže Subha Mujčinović i nikad
nisam morala platiti kaznu.
ŠOKANTNO Istraživanje Centra za istraživačko novinarstvo “Nitko ne želi rastjerati ulične prodavače” - šokantni nalazi inspektora
