Jedina informacija unazad nekoliko mjeseci koja nas je natjerala da se zapitamo jesu li neki ljudi u Vladi ipak nešto shvatili ideja je ukidanja ili smanjivanja najviše, 40-postotne stope poreza na dohodak. Čak se pomalo sa strahom hvatamo ove teme. Naime, prvi čovjek ove vlasti svadljive je i inatljive prirode pa postoji realna opasnost da će učiniti upravo suprotno onome što mu se dobronamjerno predlaže. Ne jednom čuli smo od očajnika bliskih vlasti da je možda bolje da ne pomažemo (ljude, ideje, procese...) jer će nekoliko prznica u Vladi, koji sve shvaćaju kao politikantsko prepucavanje, instinktivno pomisliti da moraju hitno povući u drugom, poslovično krivom smjeru. Ipak, nakon što smo objavili desetke ogorčenih kolumni, članaka, analiza... kojima smo ukazivali na to da imamo ridikulozni Zakon o porezu na dohodak, nezamislivo je ne reći ništa. Ponovimo stoga neke od činjenica na koje smo uporno upozoravali nekoliko zadnjih godina.
Ideja socijalne pravednosti, odnosno takozvane progresivnosti koju tobože propovijeda hrvatski Zakon o porezu na dohodak, najobičnija je obmana. Nije točno da se u Hrvatskoj radikalno oporezuju bogataši i ekstremno visoka primanja. U Hrvatskoj je porez na dohodak tahijevski udar na pripadnike srednjeg sloja. Plaće koje bi radnici u razvijenim zapadnim zemljama nazvali prosječnima, a ponegdje i skromnima, u Hrvatskoj se oporezuju kao bogataška primanja. Kakva je to zemlja u kojoj se neto primanja od 1200-1300 eura opterećuju ukupnim davanjima na plaću višima od 100 posto? Ne zaboravimo da uz porez ide prirez, zdravstveno, mirovinsko te doprinos za zapošljavanje i ozljede na radu. Koji je to zakonodavac propisao da se na plaću nešto nižu od 2000 eura treba platiti čak 120 posto dodatnih ukupnih davanja? Zašto nitko drugi u Europi nije toliko bezobrazan prema visokoobrazovanoj radnoj snazi? U kojoj je zemlji logično da s primanjima od oko 900 eura prolazite relativno dobro, a da se nakon toga, s recimo 1100-1200 eura, vaša osnovna porezna obveza gotovo udvostručuje? E, sve to događa se u Hrvatskoj i, začudno, uživa široku javnu podršku. Iako je jasno da zbog takvih poreznih rješenja svi relativno bolje plaćeni poslovi bježe u druge zemlje u regiji i iako je očigledno da imamo drakonski porezni sustav koji dopušta postojanje samo onih koji uz europske razine cijena de facto samo svaki mjesec spajaju kraj s krajem, na same spekulacije da bi se mogla ukinuti ili smanjiti najviša stopa poreza na dohodak odmah su se pobunili sindikalci, pa i bivši ministar financija Slavko Linić. Ako je Linić doista izjavio da je ideja smanjivanja poreza na dohodak glupa, onda je samo dokazao da ga je Milanović trebao smijeniti zbog toga što je bio loš ministar financija, a ne zbog osobne nesnošljivosti i mutnih političkih intriga.
Što se tiče "progresivnosti" hrvatskog poreza na dohodak, treba naglasiti da ona sama po sebi nije sporna. Ako netko na vlasti zaista mora izigravati velikog socijalističkog vođu, onda nikome neće naštetiti čak i ako ostavi 40-postotnu stopu. Nije, naime, problem u njoj nego u tome što je iznos od kojeg se ona primjenjuje (oko 9000 kuna) postavljen nevjerojatno nisko. U ljestvici primjene 40-postotne stope Hrvatska je uvjerljivo najrigoroznija u Europi. Nitko nije tako nisko postavio 40 posto! Implikacije takvog nerazumijevanja ključnog problema u hrvatskom poreznom sustavu su višestruke: guranje prema poreznoj evaziji, zakonski dopuštene ali upitne manipulacije oblicima isplata, sustezanje od potrošnje, onemogućavanje akumuliranja štednje, onemogućavanje akumuliranja početnog kapitala nužnog za razvoj novog soja malih poduzetnika... Sustav je postavljen tako da uguši svaku nadu u dobar život. Životarenje je dopušteno.
Pri svemu tome ne treba zaboraviti da je sustav poreza na dohodak u Hrvatskoj ništa drugo nego ogroman ekstrakcijski mehanizam koji redistribuira dohodak prema najnepotrebnijem dijelu javnog sustava. Naime, za dvije trećine županija, gradova i općina, koji se financiraju od poreza na dohodak, možemo sa sigurnošću reći da ih možemo ukinuti i dogodit će se jedino to da će poreznim obveznicima ostati više novca, a Hrvatska bi po svim parametrima postala učinkovitija, uspješnija država sa sretnijim stanovnicima. S obzirom na to da je zbrka u glavama, odnosno nesposobnost jasnog razmišljanja jedno od ključnih obilježja vlade Zorana Milanovića, neće nas iznenaditi neko bizarno polurješenje koje će donijeti više štete nego koristi.
>> Neoporezivi dio od 2600 kuna veće plaće donio bi svima
