Odredba o femicidu u Kaznenom zakonu sama po sebi ne može spriječiti niti jedno ubojstvo jer je ona tek represivni instrument koji stupa na scenu nakon što je život već izgubljen, a ne preventivni mehanizam koji bi ga zaštitio na vrijeme. U praksi vidimo da počinitelji ne odustaju od nasilja zbog straha od dugotrajne kazne, jer u trenutku zločina djeluju impulsivno, obuzeti kontrolom i bijesom, bez racionalnog promišljanja o pravnim posljedicama. Ključni problem nije u zakonskom tekstu, nego u katastrofalnoj provedbi – od uvođenja ovog kaznenog djela podignuto je tek nekoliko optužnica, što pokazuje da se femicid i dalje često procesuira kao obično ubojstvo, a ne kao specifičan oblik rodno uvjetovanog nasilja. Policija, Centar za socijalnu skrb i sudovi i dalje rade u svojim izoliranim silosima, bez zajedničke procjene rizika i hitnih interventnih protokola, pa nasilnik unatoč prijavama ostaje na slobodi u neposrednoj blizini žrtve. Zato svaki novi femicid nije dokaz da zakon "ne radi", nego prije svega dokaz da ne radimo mi ljudi– sustav koji ne ulaže u hitni smještaj žrtve, obvezne tretmane za počinitelje u zatvoru, izolaciju nasilnika i edukaciju svih dionika o dinamici nasilja u intimnim vezama.

Dok ne prestanemo gledati na femicid kao na "izolirani incident", a počnemo ga tretirati kao zadnju kariku u lancu nasilja koji je sustav propustio prekinuti, mijenjat ćemo samo nazive kaznenih djela, a ne spašavati živote. Ukratko, bez dosljedne međuresorne suradnje, hitnih zaštitnih mjera i društvene promjene svijesti, ovo ostaje samo slovo na papiru koje žrtvama ne znači ništa – a to je najtužnija istina koja se svakodnevno potvrđuje na terenu. Vjerojatno će doći samo do rotacije nekih nižerangiranih policijskih službenika koji vjerojatno nisu niti stručno osposobljeni za postupanje u ovakvim situacijama. Femicid je samo mrtvo slovo na papiru koje donosi 20 ili 25 godina zatvora.