Ubijen sin bivšeg libijskog vođe: Saif al-Islam Gaddafi likvidiran u vrtu

Diktatorski režim, sustavno kontroliranje neposlušnih plemena kroz likvidacije, zastrašivanje i kolektivne kazne, te teško naslijeđe tradicije i nerazriješene prošlosti – sve je to, vrlo vjerojatno, dovelo do ovog ubojstva. U Libiji nasilje rijetko dolazi niotkuda. Ono ima pamćenje, dugu sjenku i jasnu logiku, koliko god se ona izvana činila nelogičnom ili okrutnom. Priča o “mirnom obiteljskom čovjeku, botaničaru, ubijenom u vlastitom vrtu” zvuči gotovo cinično u kontekstu libijske stvarnosti. Ma dajte. U društvu u kojem se moć desetljećima održavala likvidacijama, nestancima i porukama poslanima metkom, nitko tko nosi prezime Gaddafi ne može biti samo privatna osoba. Krvna linija nije detalj, nego presuda. Za mnoge, on nije bio Saif kao pojedinac, nego produžetak režima koji je lomio plemena, gazio protivnike i sijao strah.

Ako su ovi navodi točni, ubojstvo Saifa al-Islama Gaddafija ne bi se moglo promatrati samo kao još jedan politički atentat u dugom nizu libijskih obračuna, nego i kao simbol krvne osvete duboko ukorijenjene u plemenskoj strukturi libijskog društva. U Libiji država nikada nije u potpunosti potisnula pleme. Muammar Gaddafi je od 1969., kada je vojnim udarom srušio monarhiju, sustavno gradio vlast oslanjajući se na plemenske saveze, ali i brutalno kažnjavajući svako pleme ili obitelj koja bi mu okrenula leđa. Time je stvorio mrežu potisnutih osveta koje su preživjele njegov režim. Pad diktatora nije donio pomirenje, nego je otvorio prostor da se stare rane ponovno otvore. U takvom ambijentu, sin diktatora – bez obzira na vlastitu ulogu, obrazovanje ili političke ambicije – nosi simbolički teret očevih grijeha. Za neka plemena on nije osoba, nego ime i krvna linija. Zato krvna osveta u Libiji nije samo osobni čin, nego politička poruka. Ona govori o neuspjehu države da uspostavi vladavinu prava i zajedničku povijesnu istinu.

A majka mu Hrvatica bajdevej.