Opisuje ju se kao jednu od najzahtjevnijih kirurških tehnika, “kraljicu” razvijenu u posljednja dva desetljeća – endoskopskim zahvatima tumora nosa, sinusa i lubanjske osnovice u svjetskim centrima parira Klinika za bolesti uha, nosa, grla i kirurgije glave i vrata KBC-a Zagreb gdje je dosad operirano više od stotinu ljudi. Dr. Martin Jurlina, jedan od liječnika iz tima, ističe ponos, no upozorava i na potrebu usmjeravanja i edukacije mladih liječnika.
– Perspektiva nam je zabrinjavajuća. Kritična masa vrhunskih stručnjaka je načeta prirodnim odljevom iz sustava i odlaskom u inozemstvo. Velikom brzinom odlaze nam specijalisti u vrhunskim godinama, a opća populacija teško može iščitati što iz toga slijedi – govori dr. Jurlina. A to što slijedi, kaže, jest da će nas ubrzo liječiti uvezeni liječnici koji su stasali u drugim sredinama i nemaju, kako navodi, transfer prema bolesnicima i znanje jezika koji su potrebni za kvalitetan i održiv zdravstveni sustav. Dr. Jurlina, stručnjak koji radi spomenute zahvate kojima je alternativa otvorena operacija što znači rezanje lica i čela, kaže da to nije crna, nego realna prognoza.
– Ako nije zahvaćena koža ili oko, estetika pacijenata potpuno je očuvana kao da nisu operirani. Smrt od takvog tipa tumora je prestrašna. Na specijalizaciji sam vidio mladog čovjeka koji je nasred čela imao “karfiol”, a iz njega je tako smrdjelo da nisi pola sata poslije mogao proći hodnikom. Zato imamo vizite na dah: udahnete ispred sobe i unutra ste koliko možete zadržati dah. Međutim, svim tim ljudima, ako se dobro operiraju i ako im nema spasa, sigurno im je kraj života humaniji – govori i naglašava da se mora raditi i na kvaliteti umiranja, omogućiti dostojanstven život do zadnjeg udaha. To što kaže je u suprotnosti s onom “nema mu spasa”.
– To je eufemizam koji je prestrašan. Liječnici nisu bogovi ni Poncije Pilat pa da određuju tko će preživjeti, a tko u tome neće, nažalost, uspjeti. Oni su tu da na stupnju najbližem mogućem priznatim svjetskim standardima pruže maksimalnu kvalitetu zdravstvene skrbi koju sustav može financijski i organizacijski podnijeti. Ne možeš reći “ionako mu nema spasa” zato što ti se ne radi iz neznanja, prikrivene agresije ili štednje pod navodnicima – u glavu kaže dr. Jurlina.
Na sam spomen štednje koja se udomaćila u vokabularu hrvatskog zdravstva ovaj liječnik dobiva gotovo alergijsku reakciju. U zdravlju se, ističe, ne može štedjeti.
– Moguće je samo pokušati redefinirati i racionalizirati sustav u pogledu broja djelatnika, opsega posla i postupaka koji se mogu i smiju obavljati na određenim radilištima te poticati centre izvrsnosti. Nažalost, kod nas se centri izvrsnosti rijetko događaju namjerno i planski. Ovakva jedna operacija košta u inozemstvu od 50.000 do 335.0000 eura. Ako mi u Hrvatskoj to ne uspijemo operirati, bolesnika će radosno operirati po tim tarifama u inozemstvu. O kakvoj mi to štednji tu govorimo!? Zdravstvo je samo po sebi užasno skup i kompliciran sustav i, ako smo se odlučili za solidaran i socijalno inkluzivni model, govoriti samo o štednji je kontraproduktivno – bez dlake na jeziku opisuje kako do izvrsnosti u hrvatskom zdravstvu.
Uspoređuje vrhunskog liječnika sa zvijezdom Reala Ronaldom – apsolutno predan poslu.
– I možeš raditi samo to i biti okružen ljudima koji će te naslijediti. To kod nas nije slučaj; jedni ne žele prenijeti svoje znanje, a druge se u tome sprečava – kaže dr. Jurlina dodajući da su naši instrumenti jednaki kao u inozemstvu, potrošni materijal je isti i ostaje – radna snaga. Entuzijastični pojedinci vode ovaj program u nas, iza sebe imaju originalnu metodu rekonstrukcije lubanjske osnovice i mogu biti ponosni na ono što rade. No, kako i on ističe, ne mogu, nažalost, biti ponosni na uvjete u kojima rade.
Nemoguće je kod ovako boležljivog naroda imati Zdravstvo koje ne pravi gubitke. Sve da nas radi preko dva milijuna (što bi trebalo biti normalno), mi s ovakvim pacijentima i njihovim opsesijama za lijekovima, CT-pregledima, "MAGNET", EGK i raznim drugim nepotrebnim tretmanima, jednostavno ne možemo pozitivno poslovati. Neki troškovi bi se ipak mogli reducirati, ali zato bi trebao profesionalni management, a ne liječnici, koji su do sada vodili klinike. Zašto se ne cetralizira cijela nabava za sve bolnice, objedini računovodstvo, postavi jedan head-managment za sve bolnice, napravi koncept djelovanja bolnica, forsiraju dnevne bolnice...Sve to već postoji u svijetu, samo treba znanja, volje i odlučnosti, da se konačno napravi red. Pa pogledajte samo kako funcioniraju/posluju privatne klinike u Hrvatskoj. Bio sam neki dan u Aviva poliklinici, puna pacijenata, koji plaćaju sami svoje pretrage i liječničke intervencije. Klinika izgleda kao hotel s četiri zvjezdice, osoblje ljubazno, liječnici kompetentni, znaš unaprijed koliko će te usluga koštati. Sad zamislite, kad bi svi ti pacijenti trebali biti liječeni na račun HZZO-a, koliki bi deficiti bio.