Potegnuli prosvjednici iz Hrvaca, iz Cetinske krajine sve do glavnog hrvatskog Trga bana Jelačića u središtu Zagreba kako bi zaustavili svaku pomisao da se u tom dijelu Dalmacije sagradi termoelektrana na plin. Pridružilo im se nešto zemljaka i političara koji žive i borave u Zagrebu. U kojemu oni, zajedno s milijun ostalih građana Zagreba i okolice, žive između dimnjaka čak dviju termoelektrana koje pogoni plin. A na 30 km udaljenosti nalazi se i nuklearka u Krškom. I nitko ne demonstrira. Ništa novoga jer u Dalmaciji se već desetljećima pokušava sagraditi termoelektrana, no stanovništvo je uglavnom protiv. Razumljivo, jer nitko ne želi visoki dimnjak, pa makar iz njega izlazili niskozagađeni nusprodukti. U turistički najrazvijenijem kraju Hrvatske Istri također su se pobunili i ne žele da se sagradi treći blok termoelektrane u Plominu. Koji bi, kao i prva dva, pogonio ugljen. Ali i Istrani i njihovi političari ne protive se elektrani i dogradnji, nego bi željeli da se svi blokovi prebace na ekološki puno prihvatljiviji plin. Za razliku od Istrana, Dalmatinci, čini se zbog glasnih prosvjeda, ne žele nikakvu elektranu, jer se bura digne i kada se želi sagraditi i nova hidroelektrana. Jer bi “stradali šišmiši”. To pak HEP-u stvara veliki problem jer zadnja je termoelektrana ona u Urinju pokraj Rijeke, a sve do Crne Gore nema nikakve termoelektrane. To jest problem jer u Dalmaciji postoje samo hidroelektrane i vjetroelektrane. One su najčišće elektrane, no problem je što ne mogu osiguravati električnu energiju 24 sata na dan jer, kada nema vjetra ili kiša, na njih se ne može računati. Pa se onda mora iz daljina u Dalmaciju “upumpavati” struja, što je skupo jer se puno struje izgubi po putu i pretvori u toplinu koja onda grije zrak. Zato su energetičari oduvijek željeli na prostoru Dalmacije sagraditi termoelektranu.
U Zagrebu je pak većina ljudi odrastala uz crni dim iz ovdašnjih dviju termoelektrana. Tada ih je još pogonio mazut, sve dok nisu dorađene tako da mogu koristiti i plin. I Zagreb se nakon toga napokon spasio jer je zagađenje neusporedivo manje nego prije. Zašto se stječe dojam da u Dalmaciji vjeruju kako je taj isti plin – smrtonosan? Ne znam je li to tako iz neznanja, dišpeta ili zbog skorog održavanja lokalnih izbora, no organizator spomenutog prosvjeda Željko Domazet projekt gradnje termoelektrane na plin u Dalmaciji sad naziva “zločinačkim projektom”. Pa kaže: “Nećete, gospodo, nećete u mom dvorištu graditi tvornicu smrti, nećete nas i sve žitelje hrvatačkog kraja osuditi na život u strahu od kiselih kiša, kancerogenih spojeva, otrovnih voda, nećete sagraditi ‘tvornicu smrti’ termoelektranu na plin”. Pridružili su mu se i političari, poput saborskog zastupnika Željka Glasnovića, koji zahtjeva da se to riješi direktnom demokracijom, odnosno referendumom. Što bi onda značilo da Dalmacija neće još dugo vidjeti termoelektranu jer na referendumu bi, izgledno, svi u Dalmaciji glasali protiv termoelektrane i ne vjeruju kad im se kaže da će se tu poštovati europske norme čistoće. I još je Glasnović spojio političku korist i brigu za narod te kazao da “svi moramo biti za dom spremni i recimo u jednom glasu ne ekocidu u Cetinskoj krajini”. OK, legitimno je prosvjedovati, no neka se onda bez histerije objasni narodu tko preuzima odgovornost ako opskrba Dalmacije strujom bude slaba. Budući da u Hrvatskoj postoji sedam termoelektrana, po jedna u Jertovcu (Hrvatsko zagorje), Osijeku, Sisku, Rijeci, istarskom Plominu, dvije u Zagrebu (ukupne snage 530 MW, skoro kao NE Krško), znači li to da su ti krajevi manje vrijedni od Dalmacije u kojoj ne smije biti nijedne termoelektrane? Nema druge, nego kao što poziva Ž. Domazet – ustanimo svi koliko nas ima protiv “tvornica smrti”. I pogasimo, zaboga, sve te termoelektrane...
>> Glasnović: Svi moramo biti za dom spremni i svi recimo ne ekocidu
>> Više od 90 posto građana izjasnilo se protiv termoelektrane u Pločama
Onima koji su protiv izgradnje novih elektrana odmah sutra iskopčati struju pa nek budu dosljedni i u svemu žive "zeleno".