Večernji List - najnovije vijesti iz Hrvatske, svijeta, sporta, showbiza i lifestyle
Naslovnica Vijesti Svijet

Tri dana pakla u gradu na Gorskom Karabahu: Bježali smo po kiši, a oko nas su padale granate

"Ono što sam doživjela kao dijete, okupaciju grada Khojalyja ( Hodžali) na Gorskom Karabahu, zacementirano je u mojoj glavi i jednostavno se ne mogu opustiti niti zaboraviti. Gotovo svaku noć sanjam i najsitniji detalj koji mi se dogodio", kazala je za Večernji list Samira Guseynova.
04. ožujka 2021. u 21:57 15 komentara 5916 prikaza
Gorski Karabah
Foto: Screenshot
Pogledajte galeriju 1/3

Ono što sam doživjela kao dijete, okupaciju grada Khojalyja ( Hodžali) na Gorskom Karabahu, zacementirano je u mojoj glavi i jednostavno se ne mogu opustiti niti zaboraviti. Gotovo svaku noć sanjam i najsitniji detalj koji mi se dogodio - kazala je za Večernji list Samira Guseynova koja je imala samo 13 godina kada su armenske snage 1992. godine ušle u grad Khojaly i okupirale ga.

Residents of Kuzanly village celebrate transition of Agdam District under Azerbaijan's control Nagorno Karabah U skladu s mirovnim dogovorom: Azerbajdžanska vojska ušla u okrug Agdam

Grad Khojaly sa stanovništvom od 7 tisuća ljudi nalazi se 10 kilometara jugo-istočno od Hankendija, na planinskom predjelu Karabah, na cestama Agdam-Șușa i Askeran-Hankendi. Stanovništvo se bavilo uglavnom vinogradarstvom, uzgojem životinja, pčelarstvom i sađenjem biljaka. U gradu je radila tvornica tekstila, dvije osnovne škole i dvije srednje škole. 

“S noći od 25. na 26. veljače godine 1992. u gradu Khojaly, u regiji Gorski-Karabah u Azerbajdžanu dogodila se jedna od najmonstruoznijih tragedija 20. stoljeća. Oružane snage Armenije sravnile su s lica zemlje ovaj grad pomoću oklopnih vozila i vojnih snaga smještenih u gradu Hankendi, pomoću motoriziranog regimenta pješadije br. 366, i tako počinili pokolj protiv azerbajdžanskog stanovništva", govori Samira ističući kako je prije napada, uvečer 25. veljače grad bio podvrgnut žestokom napadu topništva i teškog topništva. 

 

"Zbog toga, 26. veljače oko 5 ujutro. Khojaly je u potpunosti obuzet vatrom. Otprilike 2500 Khojalyana okruženi su neprijateljem, napustili su grad u nadi da će stići do regionalnog centra Agdam. No tijekom jednoga dana, od 2500 stanovnika Khojalya koji su napustili grad, sravnjen s lica zemlje, ubijeno je 613 osoba, od kojih 63 djece, 106 žena i 70 muškaraca, 8 je obitelji u cijelosti ubijeno, 25 djece izgubilo je oba roditelja, a 130 djece izgubilo je jednog roditelja. Među 487 osoba ranjenih neprijateljevim metcima bilo je 76 djece. Svega 1275 Khojalyana bilo je zarobljeno, a 150 je nestalo bez traga", govori Samira koja  čitavo vrijeme našeg razgovora nije mogla zaustaviti svoje suze. 

"U tom pokolju u Khojalyu  naša obitelj je dobila veliki udarac. Tada sam izgubila  rodbinu, uključujući oca. Te noći ja, moj brat i majka, u vrlo teškim uvjetima, napuštajući grad Khojaly , šumskim putem uspjeli smo doći do grada Agdama. A moj otac, ostajući u gradu, junački se borio i postao mučenik. Tijekom tragedije, zajedno s mojim ocem Bekirom Guseynovim, moj stric, nacionalni heroj Azerbajdžana, Tofik Guseynov, moj djed, baka i očeve sestre postali su mučenici. Kao interno raseljene osobe, smjestili smo se u lječilište DSK-2 u naselju Piršagi za interno raseljene osobe Sabunčinske četvrti grada Bakua”, govori Samira opisujući kako je s majkom I bratom pet dana hodala kako bi došli do teritorija koja je bila pod kontrolom azerbejdžanske vojske. 

airsoft Broj poginulih raste Nagorno-Karabah: 1009 vojnika poginulo u sukobu s Azerbajdžanom

“Sjećam se, tata i stric su nam rekli da idemo, a oni će ostati čuvati grad I imovinu. Toliko je bilo bombardiranja da nismo mogli ništa ponijeti sa sobom. Krenuli smo onako kako smo bili obučeni i ništa nismo ponijeli. Bilo je hladno i padala je kiša. U početku nismo osjećali hladnoću već samo strah i jezu. Mama je mlađeg brata nosila na leđima jer više nije mogao hodati. Uz kišu i jaku grmljavinu, oko nas su padale granate i letjeli metci. Mnogi ljudi, koji su išli s nama u koloni smrti, bili su pogođeni ili granatama ili metcima. Nismo nikom mogli pomoći, nažalost, jer da bi spasili sebe morali smo se kretati i nastaviti dalje”, govori Samira ističući kako im je najteže bilo prijeći rijeku koja je bila jako hladna, a bila je noć i loša vidljivost. 

“Nakon nekoliko sati hodanja, morali smo prijeći rijeku da dođemo do druge strane. To nam je bilo najteže. Nismo mogli svijetliti da vidimo kuda idemo jer bi nas onda pogodili. Nismo znali kolika je dubina i jednostavno smo išli na sreću. Mnogi od nas u koloni nisu znali plivati. Bilo je onih koji nisu uspjeli prijeći ali eto, mi smo uspjeli. Kada smo prešli na drugu stranu,odjednom smo čuli pucnjavu. Jedan metak prošao je bratu uz uho i pogodio mamu u rame. Krv je šikljala na sve strane. Uhvatila nas je još veća panika. Međutim na našu sreću bili smo blizu azerbejdžanske vojske koja nas je stavila u sanitet i odvela do bolnice. Sreća, mama je preživjela. Ležala je u bolnici pet dana. Moj je brat ostao bez uha i oglušio. Ovo vam govorim ukratko. Ispričala sam vam to za desetak minuta. A sve to mi smo prolazili tri dana , duga tri dana kao stoljeće. Najviše mi je žao što ne mogu ići na grobove oca, stričeva i ostatka moje obitelji koji su poginuli braneći zemlju I svoj dom”, govori Samira koja, unatoč tome što je danas udata i ima četvero djece ne može živjeti normalno.

Sukob Armenije i Azerbejdžan VELIKI SUKOB Putin progovorio o žrtvama: 'U Nagorno Karabahu preminulo je gotovo 5000 ljudi, gubici su s obje strane'

Samira dva puta tjedno posjećuje psihologa i živi na sedativima

“Čemu ratovi? Evo, ja sam jedna od priča tisuću ljudi na Gorskom Karabahu kojima je život uništen. Moj brat, mama i ja, svi smo teški psihički bolesnici i dane preživljavamo na sedativima. 28 godina je prošlo ali kao da je bilo jučer. To se ne može zaboraviti nikada. Svijet mora znati da je taj zločin bio usmjeren ne samo protiv azerbajdžanskog naroda, već i protiv cijelog čovječanstva. Veliki broj među onima koji sada zauzimaju važne državne funkcije u Armeniji, moraju poduzeti što je potrebno kako bi oni koju su odgovorni za pokolj odgovarali pred međunarodnim pravosuđem. Vojno-političku agresiju Armenije mora osuditi cijela svjetska zajednica. Međunarodne organizacije, parlamenti svjetskih država moraju ocijeniti, politički-legalno, ratne zločine koje je počinila Armenija na azerbajdžanskim područjima-pokolj u Khojalyu, kao pravi genocid. Međunarodna zajednica osnovala je sudove za  ratne zločine u Roandi i bivšoj Jugoslaviji. Mnogi visoko pozicionirani političari i vojni časnici bili su osuđeni za zločine koje su počinili tijekom rata. Moje je pitanje zašto nikada ta ista Međunarodna zajednica nije osnovala sud za zločine u Gorskom Karabahu?

Ivan Ljubičić
hollywoodska priča
Prepoznajete ga? Kao izbjeglica došao iz Banje Luke u Hrvatsku, a danas je težak milijune eura
Pevex
NOVO RUHO DOMA
Istražujemo – kako se pripremiti za proljetne renovacije
  • drazenr:

    Hasane mogao bi malo o genocidu turske nad Armencima pisati ili pak šta se desilo u zadnjem ratu od prije mjesec dva kada su azeri i Turci istjerali sve Armence iz Karabaja.

  • Avatar babinjak1984
    babinjak1984:

    Pa zar nije kod nas bilo u to vrijeme dosta zla ??

  • zg1985:

    opet talibanska propaganda