Hercegovina cijeli svijet naseli, a sebe ne raseli! Ta rečenica, često puta izgovarana početkom devedesetih godina, još mi odzvanja u ušima, posebice kad dođem u rodni kraj za vrijeme godišnjeg odmora i susretnem brojne poznanike koji su se dobro snašli u "tuđem svijetu".
Brojni od njih ugledni su ljudi u sredinama gdje rade - direktori velikih tvrtki, poznati sportaši, političari, gradonačelnici... Dijaspora, kako smo u ta vremena običavali zvati tu raseljenu Hercegovinu, trebala je, barem joj se tako tepalo u Hercegovini i Hrvatskoj, svojim novcem biti pokretač razvoja našeg kraja.
No, to se nije dogodilo iz jednostavnog razloga jer oni koji su ih trebali privući zaboravili su da u poslu nema sentimenta i zavičajne nostalgije, nego prije svega tu se gleda da jedan uloženi euro donese makar dva.
Unatoč tome, postavlja se pitanje jesu li krajevi u BiH gdje žive Hrvati dovoljno iskoristili tu svoju prednost koju im je trebala donijeti dijaspora? Nažalost, nisu! Zašto? E, odgovor na to pitanje trebali bi dati oni koji vode općine, županije, tvrtke u društvenom vlasništvu, zapravo prvi ljudi vladajuće politike. Ne trebaju ništa posebno napraviti nego što su radili njihovi prethodnici iz prošlih vremena kad su se za blagdane kući vraćali gastarbajteri. Organizirali su susrete s njima, informirali ih što se radi u rodnom kraju i time im davali na važnosti.
Danas nije vrijeme takvih masovki, ali svaki predsjednik općine trebao bi, ako ništa drugo, u svome adresaru imati broj telefona svoga zemljaka koji je u nekom gradu, tvrtki i zemlji neka faca.
Barem to nije teško, jer svako selo u Hercegovini ima ili je imalo svoga gradonačelnika, člana vlade ili nekog drugog u Hrvatskoj i svijetu tko bi, ako ničim drugim, mogao pomoći makar nekim savjetom, poznanstvom... Sigurno bi se izrodilo i nešto više, ali prije toga zavičajni lobi treba stvoriti da bi on dao rezultate.
Otvori KEKS Pay
