Bio je mračan i kišovit dan u krimskoj prijestolnici Simferopolju, Anatolij Blokov bio je turoban. Bivši časnik sovjetske vojske, danas poslovni čovjek i otac dvije kćeri ima mnogo razloga smatrati se uspješnim, no posljednjih dana crne misli posve su ga preuzele.
“Iskreno, zabrinut sam. Čak se pitam i tko će hraniti starog psa mojih starih roditelja budem li morao otići”, govori odsutno dok otpija gutljaj kave na tržnici nedaleko od zračne luke. Etnički Rus, rođen i odrastao u Krimu, nikada ranije nije razmišljao o pomicanju s ishodišne točke, o odlasku. Otkako su, međutim, ruske snage preuzele autonomnu pokrajinu bez ispaljenog metka, a krimska vlada i prije referenduma objavila svoju odluku o priključenju Ruskoj Federaciji, našao se u velikoj manjini krimskih Rusa koji se tome protive. Čini se, uzalud.
Gotovo 60 posto populacije poluotoka čine Rusi, 25 posto su Ukrajinci, a 12 postoji krimski Tatari. Među ukrajinskim domoljubima tinja nada da nisu svi Rusi jedinstveni u želji da se pripoje “majci Rusiji”, Blokov je jedan od njih. Njegova vlastita, dosad skladna obitelj, sada je podijeljena: jedan od braće podupire Kremlj, kao i mnogi ovdje, drugi brat slaže se s Anatolijem da ih bolja budućnost čeka unutar granica Ukrajine.
Istodobno, stotinjak kilometara južnije, u Sevastopolju, pripajanje Ruskoj Federaciji više ni za koga nije sporno. Golemim trgom, u sjeni spomenika ruskom admiralu Pavelu Stepanoviču Nahimovu, junaku krimskih ratova, izmjenuju se solisti i zbor crnomorske flote, odjekuje topot čizama rasplesanih Kozaka. Krim slavi pripojenje majci Rusiji, dugo sanjanu slobodu od kijevske administracije. Sutrašnji referendum za njih tek je formalnost. U iščekivanju rezultata, krimski parlament i agilni premijer Sergej Aksjonov već su izglasali deklaraciju o neovisnosti, pa zažmirili dok su ruski vojnici navođeni instrukcijama “drugova iz Moskve” sijali minska polja crtajući novu granicu na sjeveru, kao i pri dnu poluotoka gdje tri golema plutajuća pontona u sevastopoljskoj luci, ali i ruski razarač u funkciji barikade, predstavljaju novu južnu granicu.
Aneksija je do te mjere gotova stvar da se putnički letovi za Kijev u zračnoj luci otprije neki dan umjesto na domaći preusmjeravaju na međunarodni terminal. Oni iz smjera Kijeva, barem u ovom trenutku, više i ne slijeću.
Vraćanje Hruščovljeva dara
“Krim želi biti dijelom Rusije, kojoj pripadamo povijesno i kulturalno, na sve načine. Mi smo jedan narod, jedna duša. Putin je naš spasitelj”, govore uglas građani Sevastopolja, ne mareći što o tome ima za reći vlada u Kijevu: “Nisu oni zauvijek, oni su ničija vlada, oni su hunta”. Sve i da o tome šute, sve piše na ulicama, na plakatima s nedvosmislenim porukama: zemljovidom Krima u bojama ruske zastave ili pak u sjeni kukastog križa. Pa vi, dragi građani, izaberite. Još južnije, na ulicama Jalte, ista slika. “Kijev od nas traži da zaboravimo svoju povijest. Našim venama teče ruska krv”, kaže neki dan Marina Zabrodskaja, predvodnica proruskog skupa na glavnom trgu tog povijesnog grada.
Iz moskovske vizure, drukčije ne može ni biti. Pita li se za mišljenje Edwarda Lozanskyja, profesora na tamošnjem državnom sveučilištu, krimsku krizu zapad opasno netočno percipira kao rusku invaziju. “Vladimir Putin ljudima se može sviđati ili ne, ali čak i njegovi najžešći kritičari ne mogu zatvarati oči pred činjenicom da se većina građana Krima želi priključiti Rusiji. To je posve razumljivo s obzirom da je Krim bio dijelom Rusije više od 200 godina sve dok 1954. nije pridružen Ukrajini jednom gestom sovjetskog komunističkog vođe Nikite Hruščova, onog istog momka koji je umalo izazvao Treći svjetski rat instalirajući nuklearne projektile na Kubi i prijeteći da će spržiti SAD. Takav ekstravagantan dar, poput poklonjenog Krima, može se usporediti još jedino s vremenima careva koji su sličnim gestama nastojali ugoditi svojim odanim vazalima, kako bi ukrajinski narod čim brže zaboravio na teror koji je u njihovoj zemlji provodio Staljin”, kaže profesor Lozansky za Russia Today.
Krimske vlasti, pokazalo se, ni najmanje nisu zatečene razvojem događaja: svi odgovori o budućnosti Krima kao da su već odavno spremni. Umjesto ukrajinske grivnje, platežno sredstvo postaje ruska rublja. Država i privatni investitori u pokrajinu će, pitanje je dana, ubrizgati financijsku injekciju od šest milijardi dolara. Svaka od 83 federalne jedinice Ruske Federacije izdvajat će 0,1 posto iz svog proračuna i slati na Krim. Ukrajinskim poduzetnicima neće se dirati u vlasništvo. Krimska vlada od Kijeva će preuzeti isplatu mirovina i plaća. Bude li se Kijev svetio isključivanje vode i plina kućanstvima, opskrbu će preuzeti Rusija. Krimskim Tatarima ponuđeno je uvođenje njihova jezika ravnopravnog s ruskim, mjesto prvog potpredsjednika vlade, dva ministarska mjesta i jedno doministarsko u novoj vladi ali i 22 milijuna dolara za povratnike.
Ne žele ni čuti da je to invazija
“Zar je to invazija”, zgroženi su Krimljani, barem ona glasna većina. Usprkos čvrstim argumentima da ih Rusija ni ponajmanje ne tretira maćehinski, zapad ipak gotovo unisono tretira krimski slučaj s nepodijeljenom osudom, apelirajući na zaustavljanje nedopustivog zadiranja u teritorijalni integritet Ukrajine. Iz perspektive reportera koji događaje na terenu prati posljednjih desetak dana, čini se da su domoroci učinili barem dvije greške u koracima. Ne dopustiti promatračima OSCE-a ulazak na teritorij Krimljana uistinu je nedopustivo, osobito kad se zna da su im domaćini dobrodošlicu zaželjeli vatrom iz kalašnjikova. I ništa manje važno, zbog iznimno netrpeljiva odnosa prema zapadnim medijima koji su se u Krim došli osobno osvjedočiti u stanje stvari na terenu, takvoj slici bez imalo simpatije prema njihovoj borbi za neovisnost odaslanoj u (zapadni) svijet, u mnogome su kumovali sami.
“Stigao sam potpuno neopterećen ikakvim ideologijama, a od uredništva sam dobio odriješene ruke da kroz razgovore s ljudima prikažem stvarno stanje. Međutim, već prvog dana doživio sam salve uvreda od građana, tek što sam progovorio engleski”, govori britanski kolega Martin Scholes, nakon što je dobar dio novinara odlučio leđa držati uza hotelski zid. Pronio se, naime, glas kako će paravojska pripucati na nasumce odabranog predstavnika “sedme sile” tek onako, za primjer drugima. Valja podsjetiti da se i najvećim medijskim kućama poput CNN-a plijenila oprema, da se i ne spominje bugarski kolega koji je radeći svoj posao dobio batina i pištolj u glavu, snimajući demoliranje proukrajinske televizijske postaje. Koje su, usput rečeno, gotovo sve do jedne silom prestale emitirati. Zar sve to prešutjeti? I kakvu onda sliku, pitaju se novinari na Krimu, odaslati u svijet? Na korak do odcjepljenja, ovdje za to više nitko ne mari pišljiva boba, u Moskvi još manje.
Zaista, gdje je u svemu tome Vladimir Putin? Kada im je nakon 11. rujna ponudio svaku pomoć, koja je instrumentalizirana sudjelovanjem ruskih snaga u borbi protiv talibana, čime su tijekom rata u Afganistanu spašeni i mnogi američki životi, za Amerikance je bio junak.
Danas, kada nezaustavljivo širi svoju sferu interesa, za njih je opasni luđak. Prije nekoliko godina, najavljujući Euroazijsku uniju, Vladimir Putin je rekao: “Mi ne trebamo preokrete – mi trebamo Veliku Rusiju”, ali nisu ga pozorno slušali. Uz odanu mu Bjelorusiju, prigrabi li istok Ukrajine, uz već otuđene dijelove teritorija Moldavije, Putinova Euroazijska unija polako poprima svoje obrise. Krim je samo početak, prvi korak do ostvarenja Putinova sna o Velikoj Rusiji. Kazao je to glasno neki dan i ruski nacionalist Eduard Limonov, ispred tisuća okupljenih Putinovih pristaša u Moskvi, pa još dodao kako Rusija mora povratiti sav svoj teritorij izgubljen tijekom raspada Sovjetskog saveza. Puna su Rusima usta Kosova: dobro su upamtili 1999., kada je odcijepljenje negdašnje autonomne pokrajine od Srbije izvazvao duboki razdor između SAD-a i Rusije.
Narušeni odnosi dviju sila kulminirali su proglašenjem Kosova republikom, što je Washington snažno podržao, a Moskva proglasila kršenjem suvereniteta Srbije. Danas, 15 godina kasnije, bivši rivali hladnog rata ponovno su u sukobu, samo što su ovog puta zamijenili strane: Rusija glasno proklamira pravo Krima da prekine sve veze s Ukrajinom, što Sjedinjene Države nazivaju nelegitimnim. “To su dvostruka mjerila”, upozoravaju ruski mediji. Pa, ipak, strani izvjestitelji ovih dana na Krimu slažu se da vojna intervencija ovdje nije opcija i da će NATO-vi zrakoplovi neko vrijeme demonstrirati silu uz ukrajinsku granicu pa se prizemljiti u svoje baze. A Krimljane – jer ovdje je o njima riječ, zar ne – njih ne muči što nisu ruski cilj već samo sredstvo, ne muči ih ni prijeteća im izolacija, potencijalni turistički deficit. Cinik bi rekao: nas i Rusa tristo milijuna. I dok Krim nezadrživo hrli u zagrljaj Moskve, ostatku svijeta, čini se, ne preostaje ništa nego mirno promatrati. Mogu im samo mahati, s druge i sve udaljenije obale.
monatmai . . . Rusija ne uzima državu po državu. Rusija je finansirana u Ukrajni a onda došli nacisti sa zapadne Ukrajne da zavode demokratija . Rusija je spasila Ukrajnu od gladi i bankrotstva A zapad je ponovo vodi uzapad je ponovo vodi u propast. Druga stvar i Rusija ima svoje interese ane samo Amerika . Rusija nema 200 svojih baza po svetu