Kinezi govore da papir ne može ugasiti vatru, što otprilike znači da mlakonje nikada ne dobivaju bitke. Imao sam to na umu kada sam tijekom intervjua prošlog tjedna na HRT-u rekao sljedeće o premijeru Tihomiru Oreškoviću: „Prihvaćanjem uloge premijera trebao je biti svjestan da će na kraju biti ili heroj ili papak, a za sve nas bilo bi bolje da bude heroj.“ Uistinu se nadam da će postati heroj jer mrzim gubiti, a Hrvatska već dugo bilježi poraze na svim bitnim poljima.
Poraz u životu ne mora značiti da niste „pobjeđivali“. Na primjer, možete pobijediti, ali do pobjede doći varanjem. I dalje ste gubitnik, bez obzira na to što dobivate takvom pobjedom. Možete biti netko tko ima sve površne značajke pobjednika – novac, kuće, automobile – ali duboko u sebi i dalje osjećate da ste gubitnik, s razlogom, i to vas muči. To vas licemjerje može mučiti toliko da ćete se još više truditi da maskirate svoju istinsku prirodu iskrivljavanjem predodžbe o sebi dok ne dobijete grotesknu karikaturu heroja koji ste htjeli postati kao dijete. Naposljetku ćete umrijeti kao gubitnik kojega ste očajnički pokušavali prikriti. Ako vjerujete u Boga, pitat će vas za objašnjenje – zašto ste odlučili biti tako maleni kad ste imali toliko prilika da postanete veliki? Posramljeno ćete plakati nad životom koji ste potratili na kukavičluk. Ako pak ne vjerujete u Boga, nestat ćete, a iza vas će ostati krhka ostavština, ali znat ćete da će vaša ostavština s vremenom sve više otkrivati farsu koju ste stvorili.
Poraz u životu također ne mora značiti da ste gubitnik ili „papak“. Mnogo je razloga za poraz – možda je izazov bio prevelik, možda je protivnik bio nadmoćan, možda su vas saveznici izdali ili jednostavno niste imali sreće. Međutim, i tada, u „porazu“, možete biti pobjednik. Važno je da ste dali sve od sebe i iskreno, hrabro i dostojanstveno prihvatili izazov – kao pravi heroj.
U životu imamo brojne prilike da podržimo ispravne stvari, da napravimo ono što je nužno, da se izravno suočimo s neprijateljem. Može nas biti strah, ali ne smijemo se pokolebati. Mnogi ljudi polože ove male ispite junaštva, iako nikad ne čujemo za njih i njihovu veličinu. Međutim, oni će znati, njihovi bližnji će znati, a znat će i njihovi neprijatelji. Mnogi drugi, a možda i više njih, past će na ovim ispitima časti i neki od njih osvanut će u večernjem izdanju vijesti. Tako je s našim novim premijerom. Prihvatio je izazov i kao stranac nas poveo u bitku protiv nas samih – protiv naših loših navika, lijenosti, sklonosti okrivljavanju drugih za vlastite pogreške, straha od promjena, nabujalog ega, sitničavosti i nepovjerenja prema vlastitom potencijalu. Daleko smo od ideala, baš kao i on. No to više uopće nije bitno. Premijer je bio svjestan izazova koji su ga čekali, ili je barem trebao biti, a svjestan je i svojih prednosti i slabosti. Hrvatsku treba voditi sprijeda! Potreban nam je netko tko će iskoristiti mandat kako bi učinio ono što je potrebno, čak i kada to ne odgovara nekima koji ne žele tako temeljito obaviti posao. Potreban nam je netko tko je dovoljno snažan da odabere najbolje ljude čak i kada to znači da će oni možda biti bolji od njega. Potreban nam je heroj nakon godina kukavičluka.
>> Orešković je skalpelom morao dublje i oštrije zarezati u bolesno tkivo hrvatske političke arene
