Tko god ne može pojmiti kako izgleda devastirani prostor neka dođe na
otok Vir. Kućerina na kućerini, oko njih gotovo i nema dvorišta, nema
ni kanalizacije ni pitke vode. Ugaženi makadami glume ulice u nabacanim
kvartovima, a među betonskim mastodontima gotovo da nije ostalo mjesta
ni za jednu voćku.
Vir se dva desetljeća pretvarao u carstvo bespravne gradnje, uz
prešutni blagoslov što bivše, što sadašnje države. Na Vir je dosta
kročiti jednom da se vidi što ostaje nakon kolektivnog silovanja
prirode. I nema sumnje da bi svatko tko to vidi rekao da se takvo
nasilje može ispraviti samo tako da bageri sve sravne sa zemljom pa da
se onda polako krene ispočetka. Svatko, osim Virana.
No, priča o Viru puno je više od priče o malom podvelebitskom otoku.
To je priča o hrvatskoj pravnoj državi koja još kmeči u povojima. Priča
je to o političkom licemjerju, o socijalnoj neosjetljivosti, o lažnim
obećanjima, ljudskoj pohlepi, ali i ljudskoj naivnosti... Sloj po sloj,
ta je nesretna priča bujala godinama dok nije metastazirala toliko da
se državnoj upravi danas čini kako je radikalan rez jedino što je
preostalo. No, je li baš tako?
Hoće li pravna država u Hrvatskoj biti jača ako se nekim obiteljima na
Viru sruši jedini krov nad glavom? Hoće li ministrica
Matulović-Dropulić biti uspješnija ako zbog njezine principijelne
nepopustljivosti na cesti završe i obitelji s bolesnom djecom? Hoće li
premijer Sanader dokazati svoju nekorumpiranost i principijelnost
testirajući strogoću upravo na Viru, koji se ionako više ne može
spasiti od devastacije?
Ne padaju li u vodu priče o Ustavom zajamčenoj jednakosti svih građana
pred zakonom u državi u kojoj gradonačelnik Zagreba legalizira
bespravno podignuti deveti kat glamurozne Importanne galerije, u kojoj
je četvorni metar poslovnog prostora postigao cijenu i 5000 eura? Što
reći na velike akcije protiv bespravnih graditelja koje padaju na
proceduralnim propustima, zbog čega bi, kako prenose mediji, bivši
HDZ-ov zastupnik general Ljubo Ćesić Rojs, koji je sam srušio kuću u
zelenom pojasu, mogao od države dobiti dva milijuna kuna odštete?
Virska priča ima i svoj politički sloj. Bespravni graditelji, naime,
nisu samo anonimni građani. U tom leglu bezakonja ima i političara, ali
oni, zanimljivo, nisu dobili rješenja o rušenju. Možda su njihove
vikendice uistinu u zoni koja može biti legalizirana, ali tko će im
vjerovati? Kako to da su baš moćnici koji se na Vir dođu odmoriti,
zaobiđeni, logično je pitanje koje se nameće svakom Viraninu koji je
primio rješenje o rušenju kuće u kojoj ne ljetuje, nego živi? Svaka
vlast ima mrlje od kojih se ne može oprati ma koliko tumačila da je
čista.
Bivšoj će se vlasti, tako, spočitavati način na koji se ministar
zadužen za hrvatske branitelje krenuo obračunavati s lažnim ratnim
invalidima, zbog čega mu je jedan prozvani ratnik vratio umjetnu nogu.
Kao što će im se, uostalom, vaditi i parafirani sporazum sa Slovenijom
o razgraničenju na moru kojim se dovodi u pitanje Račanova senzibilnost
za nacionalne interese. Sanaderu se, primjerice, već izvlači parafirani
Sporazum o naknadi štete folksdojčerima koji danas žive u Austriji kao
dokaz da je zbog europske naklonosti spreman staviti i državu na
bubanj. Hoće li ga se sutra prozivati zbog bezosjećajnosti jer je,
zahvaljujući njegovoj administraciji, jedno virsko dijete u invalidskim
kolicima ostalo na ulici?
Bespravna gradnja je problem koji država mora zaustaviti. O tomu nema
spora. No, država mora imati osjećaj i za pravo i za pravdu. Inače je
ljudi počinju doživljavati kao tuđinca. Pretpostaviti je da je Sanader
zadnji koji bi to htio.
LIJEPA NAŠA POLITIKA
Svi slojevi virske priče
