Pojam "kontakt" u Arbitražnom sporazumu između Slovenije i Hrvatske o razgraničenju potpisanom 2009. gotovo je srušio taj sporazum i prije negoli je uopće stupio na snagu. Taj "kontakt" odnosio se na nekakvu vezu između slovenskog teritorijalnog mora i međunarodnih voda, a kakva bi ona zaista trebala biti, ostavljeno je Arbitražnom sudu da odluči. Hrvatskoj je bilo teško prihvatljivo da "kontakt" zapravo znači prepuštanje dijela hrvatskog mora susjedima, a Slovencima pak ništa manje od upravo tog rješenja nije odgovaralo.
Danas, šest godina kasnije, "kontakt" bi zaista mogao presuditi arbitraži između dvije zemlje. Ovoga puta riječ je o "kontaktu" između suca Arbitražnog suda kojega je imenovala Slovenija Jerneja Sekoleca i slovenske zastupnice pred sudom i visokopozicionirane dužnosnice u tamošnjem Ministarstvu vanjskih poslova Simone Drenik koji je otkrio Večernji list. Transkripti i snimke njihovih razgovora pokazali su cijeli dijapazon nečasnih, ali i kriminalnih radnji: ta slovenska agentica detaljno instruira suca kako da utječe na predsjednika suda, Francuza Gilberta Guillaumea, spominju se privatne večere, iznose se detalji sudačkih odluka pa i oni kako je Guillaume već odlučio da će "Slovenija na moru dobiti što želi", "naručuju" se dokumenti koje bi Sekolec podmetnuo kao svoje...
Riskantan otpor Komisiji
Posljednji događaj – povlačenje suca Ronnyja Abrahama koji je brže-bolje zamijenio osramoćenog Sekoleca – daje naslutiti da je sada arbitraža osuđena na propast. Abraham je bio iznimno jak adut i to prvenstveno Suda, a onda posredno i Slovenije koja i dalje – nakon što je Hrvatska i službeno istupila iz Sporazuma i procesa u Haagu – zagovara arbitražu jer nema boljeg autoriteta od predsjednika Međunarodnog suda. I domaći i strani (ne, doduše slovenski) pravni stručnjaci zastali su u čudu kad je slovenska vlada objavila kako će Sekoleca zamijeniti Francuz Abraham. Kako je taj sudac, s impresivnom karijerom, u dan-dva i usred ljeta, kad su svi pristojni i ugledni suci, posebno Francuzi, pa tako i predsjednik sudačkog vijeća Guillaume na odmoru daleko od Pariza i telefona, uspio ugovoriti novi posao?
Slovenska strana slavila je imenovanje, govoreći kako su Hrvatskoj zadali šah-mat. No baš zbog preuranjenog likovanja, povlačenje suca Abrahama dobiva na značaju. Iznimno je važno pozorno pročitati dijelove izjave kojim je Arbitražnom sudu objasnio razloge povlačenja. Nadao se, kaže, da će njegovo imenovanje vratiti povjerenje između dvije države-stranke te povjerenje u Arbitražni sud i tako sažeo dva iznimno važna aspekta. Kao prvo, pokazalo se točnim ono što je Večernji ponavljao – da je središnji problem ovog skandala, upravo gubitak povjerenja u sud, u međunarodno pravo i pravdu.
To je zaista neugodna istina. I stoga bi bilo najbolje pomesti skandal pod tepih, kao što je do sada manje-više prešućeno da je, primjerice, Katar u teritorijalnom sporu s Bahreinom predao 82 krivotvorena dokumenta i bio aboliran odmah čim je povukao dokumente. Međunarodna zajednica itekako je svjesna što znači sramoćenje međunarodnog suda. Što ako države počnu preispitivati prošle odluke? Otvara se Pandorina kutija s potencijalno katastrofalnim posljedicama za odnose država. Drugi aspekt Abrahamovog pojašnjenja daje za vjerovati da su slovenski interesi kod sučevog pristanka bili od sekundarnog značaja i da ga je puno jači autoritet nagovorio da zasjedne u Sekolecev stolac. I u tom kontekstu akcije "spašavanja Arbitražnog suda" treba i razumjeti i tumačenje Europske komisije koja je prvo inzistirala na arbitraži, da bi – nakon odlaska Abrahama – ipak dodala još jednu znakovitu rečenicu: Pratimo razvoj događaja.
Pacta sunt servanda, ugovori se moraju poštivati. Sve ostalo je kaos. Postulat je to kojega se olako neće odreći ni jedna država, a ni Bruxelles. U konkretnom slučaju, malo je vjerojatno da se netko išao zadubiti u problematiku tog zaljeva oko kojega se spore – o, ne, opet oni – balkanske državice. Bruxelles je birokratski hladno reagirao, na štetu Hrvatske. Otpor Europskoj komisiji – budimo jasni – riskantan je potez. Bez obzira što Komisija nije stranka u sporu, itekako može zagorčati život Hrvatskoj.
Ne službeno, sankcijama ili uskraćivanjem novca, već kapilarno, kroz razne odluke. Ukratko – zaista nije dobro nemati naklonost Komisije. Hrvatska od Komisije očekuje potporu za niz projekata. Tu je, primjerice, Pelješki most. Odmah čim se počelo spominjati kako će gradnju financirati EU, neki su nam tamošnji diplomati kazali kako je to možda preoptimistična tvrdnja. Od kojih fondova ga mislite financirati, pitali su. Jer Komisija, tako su tvrdili, nema neke koristi od tog mosta. Za usporedbu, vrlo rado su otvorili blagajnu i dodijelili novac Španjolskoj za modernizaciju autocesta. No računica je bila jasna: autoceste će pomoći u razvitku područja kroz koje prolaze. Kod Pelješkog mosta takve računice nema.
Stavi li se financiranje Pelješkog mosta ipak na dnevni red Komisije, a njihova odluka je uvijek arbitrarna, moguće je da nenaklonost prema Hrvatskoj bude onaj uteg na vazi koji će prevagnuti protiv mosta. Rizik postoji i od blokade ulaska u Schengenski prostor. Neuređena granica, sama po sebi, nije razlog za crveno svjetlo ulasku u Schengen – ta i sama Slovenija je – kako je istaknula hrvatska ministrica vanjskih i europskih poslova Vesna Pusić – u taj prostor ušla s problemom (te iste) granice. Graničnih sporova u EU ne nedostaje.
Nedovoljno se zna da, primjerice, Njemačka i Nizozemska stoljećima imaju svoj Piranski zaljev – nedefiniranu granicu na Sjevernom moru u području ušća rijeke Ems, između nizozemske provincije Groningen i njemačke savezne pokrajine Donja Saska, relikt višestoljetnih previranja oko Istočne Frizije. Za Njemačku, granica ide uz samu kopnenu granicu Nizozemske dok Nizozemska granicu vidi na sredini ušća, odnosno zaljeva.
No ulazak u Schengen je isključivo politička odluka. Frontex (Europska agencija za sigurnost vanjske granice) sljedeće će godine obaviti procjenu nadzora hrvatske granice, te izvještaj predati Komisiji koja pak Vijeću EU podnosi prijedlog odluke, a onda sve prelazi u političke vode. Treba podsjetiti na slučajeve Rumunjske i Bugarske, država koje su odavno ispunile tehničke uvjete za ulazak u Schengen, ali ih politika drži izvan tog prostora.
Blokada traje od 2011. Ulasku su se protivile Francuska, Njemačka, ali i Nizozemska. Formalan razlog je bio taj što su tražile da Bugarska i Rumunjska uklone slabe točke u borbi protiv korupcije i organiziranog kriminala jer bi ulazak u prostor bezgranične kontrole imao "teške posljedice za unutarnju sigurnost EU". U posljednje vrijeme prigovaraju pak lošoj kontroli granica i izbjeglica iz Afrike te i dalje ne dopuštaju priključenje prostoru bez granica.
I veto na Schengen doista moguć
Slovenija se zasad zabavlja špekulacijama o mogućem vetu na hrvatsko priključenje Schengenu, ali ni to nije nerealna opcija. Ako nas je nedavna povijest nečemu naučila, to je da se Slovenija ne boji solirati unutar EU. Kao što je, na zaprepaštenje ostalih članica, blokirala zajednički – i prethodno usuglašen – popis Bjelorusa kojima se, zbog bliskosti s režimom Aleksandra Lukašenka, "zadnjeg europskog diktatora", zabranjuje ulaz u EU, sve dok s njega nije skinut Jurij Čiž, osumnjičen za progon i teška kršenja ljudskih prava bjeloruskih oporbenjaka i aktivista za ljudska prava, no u poslovnim odnosima sa slovenskim poduzećem Riko.
Soliranje slovenske diplomacije vidljivo je u još jednom aspektu – nezaziranju od ruskog kapitala. Znakovito je bilo to što je SAD, jedina od svih stranih država, javno istupila i rekla svoj stav o arbitraži – da je kontaminirana i da se traži novi put rješenja graničnog spora. Uzroke tome treba tražiti i u geopolitičkoj situaciji i napetostima s Rusijom. Ulazak ruskog kapitala na europsko tržište pod velikim je povećalom. Iluzorno je očekivati da se – i u vrijeme sankcija – potpuno zatvore vrata kapitalu s istoka, no on se propušta u strogo kontroliranim uvjetima, kao što se s nekim državama EU dogovara da i dalje budu energetski most prema Rusiji. Slovenija pak vodi neku svoju politiku, koja iskače iz granica koje bi Zapad htio vidjeti. Posjet ruskog premijera Medvedeva i ulaganju u Luku Kopar zacijelo nisu jedna od njih. Ruski kapital u neposrednoj blizini budućeg LNG terminala u području koji je SAD već "proglasio" zonom svojeg utjecaja, jednostavno neće proći.
I dok ne iznenađuje da je hrvatska politička scena jedinstvena u stavu da Hrvatska mora van iz kontaminiranog procesa i Arbitražnog ugovora pa – uz pomoć stranih stručnjaka koji izlazak iz Sporazuma smatraju "izazovom" – svoj zahtjev bazira na Bečkoj konvenciji o ugovorima između država, ne iznenađuju ni politička previranja u Sloveniji. Za sada je slovenska vlada zbila redove. Nakon odstupa arbitražnog suca Ronnyja Abrahama, mediji su ozbiljno krenuli u napad na ministra Karla Erjavca, dok opozicijski SDS Janeza Janše ovo vidi kao idealnu priliku da natjera vladu da odstupi. Kako nam dobri poznavatelji slovenske politike kažu, teško da će se premijer Cerar u ovom trenu odreći Erjavca, a on sam – poznat kao izuzetno tvrdoglav – teško da će dati ostavku.
Pretpostavljaju da će ovako "gurati" do kraja ovog ili početka sljedećeg mjeseca, za kad je Arbitražni sud sazvao obje strane da iznesu svoje argumente i pojasne situaciju, iako Hrvatska još ne zna hoće li se uopće tamo pojaviti. U jesen, pretpostavljaju, Cerar bi mogao napraviti rošadu u vladi i gurnuti Erjavca. Sada to nije opcija – odlazak Erjavca jasno bi potvrdilo da je vlada izravno umiješana u nečasne radnje sa sudom. Taj je aspekt u cijelom skandalu ostao slabo zamijećen iako Simona Drenik na snimkama jasno kaže kako joj je ministar raščistio raspored da može pomagati Sekolecu.
S druge strane, odlaskom Erjavca bila bi ugrožena stabilnost vladajuće koalicije. Slovenija i inače, zbog izbornog zakona, često ima koalicijske vlade stranaka najšireg spektra i stoga vrlo nestabilne. Već poslovično, upravo su umirovljenici, DeSUS Karla Erjavca, ključna stranka za stabilnost koalicija. Uostalom, Erjavec je "preživio" već treću vladu – onu Janeza Janše, potom Alenke Bratušek i sada Mire Cerara. Najveću neugodnost koju je do sada morao podnijeti je ta što je dva puta prekidao odmor – prvi put se vratio iz Francuske nakon Večernjakove objave, a onda je opet morao u Ljubljanu nakon što je Abraham dao ostavku. Erjavec, inače, ima kuću u Karigadoru, mjestu između Umaga i Novigrada. Mediji nagađaju da je upravo tamo čuo vijest je Sloveniju iznevjerio sudac Abraham.
>> Novi slovenski arbitar Ronny Abraham dao ostavku!
>> Reakcije iz Slovenije: Ne razumijemo razloge za takav postupak
Ako je arbitraza zasnovana na nedefiniranim i jasno oznacenim legalnim terminima a postupak je stigo na vec duzi period u svom trajanju, to znaci da arbitrazni suci nisu marili za legalnost same arbitraze !?Dakle radi se o korupciji medunarodnih pravnih dimenzija ! Rucak u Sloveniji za sekretara arbitraznog suda tj saucesnika u podmecanju krivotvorenih dokaza , vecera za njemackog sudskog arbitra, fabrikacija dokumenata i njihovo unosenje u egzibit arhivu,naoruzavanje podvalama umjesto argumenata i dokazima, tj, unaprijed osuda bez dokaza !To se zove kriminalna konspiracija to pervert course of justice !!!