Stranica WikiLeaks je CheGuevara 21. stoljeća

cijeli taj WikiLeaks je američka namještaljka... (ni prva ni zadnja) u svim tim dokumentima nije otkriveno ništa vrijedno... naprotiv, za razna poznata zlodjela ekskulpiraju USA i zameću tragove... primjer: zašto se u tim \"strašnim\" dokumentima nigdje ne spomnije koji jeje stvarni razlog američkog napada na Irak, nego se barata s istim glupostima koje inače javno objavljuju?

Za one koji neznaju ili neće da znaju, a tu spadaju i oni koji dadoše naslov ovome članku - tko je bio Che? U jesen 1958. godine Che Guevara otvara u središnjem dijelu kubanskog otoka front u dolini Las Villas,s, i ostvaruje sjajnu pobjedu kada u Santa Clari napada jedan rezervni vod diktatora Batiste: vladini vojnici odbijaju borbu i bježe. Nakon pobjede Che Guevara preuzima ulogu „tužitelja“ i odlučuje o zahtjevima za pomilovanja. Zapovijeda zatvorom La Cabana koji postaje poprište mnogobrojnih smaknuća, posebno demokratski orijentiranih pristaša kubanske revolucije. Kao Castrov ministar za industriju i direktor Kubanske narodne banke Che Guevara ima priliku primijeniti svoju doktrinu, i Kubi nametnuti “sovjetski model”. Che prezire novac ali živi u bogataškoj gradskoj četvrti Havane. Ministar je gospodarstva ali nema pojma o osnovnim gospodarskim pojomovima. Tako je na kraju upropastio Kubansku narodnu banku. Lakše mu je, međutim, uvođenje „radnih nedjelja“ sa dragovoljnom radničkom snagom – što je posljedica njegova obožavanja Sovjetskog Saveza i komunističke Kine Mao Ce Tunga. Che Guevara pozdravlja „kulturnu revoluciju“ u Kini /koja odnosi bezbroj života nevinih/. Gosp. Regis Debray istaknuo je sljedeće: On, a ne Fidel, otvorio je na poluotoku Guanah prve „logore za poboljšanje ljudi“, za koje bismo rekli da su „logori za prisilni rad“ /koncentracijski logori/. U svojoj oporuci Che Guevera, pitomac škole terora, hvali „mržnju koja od čovjeka stvara učinkovit, jak, selektivan i hladnokrvan stroj za ubijanje“. „Ne mogu s nekim biti u prijateljskom odnosu tko samnom ne dijeli moje ideje“, tvrdi Che koji je svog sina nazvao Vladimir, po uzoru na obožavanog Lenjina. Za razliku od toplih, srdačnih Kubanaca je „Che“, kako se međusobno oslovljavaju Argentinci, dogmatik, hladan i netolerantan. Na Kubi je Che odgovoran za regrutaciju mladih koji se dive novostvorenom kultu „novoga čovjeka“. Fidelova zamjenika tjerala je želja za izvozom kubanske revolucije, zaslijepljen paušalnim anti-amerikanizmom, propagiranoga pod geslom: „Stvorimo dva, tri, četiri Vijetnama!“ (svibanj 1967. godine). Godine 1963. se Che Guevara nalazi u Alžiru, kasnije u Tanzaniji, prije nego što je otišao u Kongo gdje je upoznao marksista Kabilu koji se poslije iskazao izvršenim masakrima nad civilnim stanovništvom. Castro se Che Guevarom koristio iz taktičkih razloga. Kada je među njima nastao konačni slom njihova savezništva, Che Guevara otišao je u Boliviju gdje je pokušao u praksi ostvariti teoriju o „gerilskom ognjištu“, bez da je uzeo u obzir politiku Komunističke partije Bolivije. Kod seoskog stanovništva Bolivije njegov pokretni stožer nije naišao na podršku. Na kraju ga je 8. listopada 1967. opkolila i zarobila bolivijska vojska, te ga smaknula. Oružanoj skupini, bliska Al-Kaidi, idol i uzor su J.B. Tito i Che Guevara ! U kolikoj je mjeri opasno širenje lažnih pozitivnih informacija o Che Guevari ili o Josipu Brozu “Titu” govori činjenica da je vođi oružanoj terorističkoj skupini Fatah al-Islam, Jordancu Šaker al-Absi, također nesvršeni student medicine kao i Che Guevara, uzor J. B. “Tito” i Che Geuvera. U razgovoru za “Večernji list”, objavljen dana 4. lipnja 2007. godine, vođa Fataha al-Islama objašnjava da su Che Guevara i J. B. Tito odlični revolucionari, kakve je upoznao i u sovjetskoj Mađarskoj, u Istočnoj Njemačkoj (DDR), a ne samo u Titovoj Jugoslaviji gdje je u Zagrebu instruiran od “Jugoslavenske narodne armije” i njene “Kontraobavještajna službe” (KOS) za pilota borbenog zrakoplova tipa MIG 21, i za vojnog instruktora. Dokaz kako ga je partizanska armija maršala Tita odlično obučila dao je navedeni vođa navedene oružane borbene skupine kada su članovi te skupine u Libanonu zaklali na spavanju 17 ročnika libanonske vojske, i time ostvarili “sjajnu” pobjedu, kao svojedobno Che Guevara na Kubi, ili J. B. Tito u Hrvatskoj 1941. godine, kada su partizani pod komandom Petra Kleuta nakon oružanog ustanka od 22. lipnja digli u zrak vlak i pobili mljekarice – žene koje su na zagrebački Dolac nosile mlijeko ili “mlieko” na prodaju. Time su se Titovi partizani upisali zlatnim slovima u povijest kao neustrašivi “junaci” koji nemaju strah čak ni pred ženama - nenaoružanim hrvatskim seljankama. Tragedija hrvatske današnjice jedino je u tome što se “podvizi” Petra Kleuta i njegove razbojničke družine javno slave putem Hrvatske televizije (HRT), što bi bilo isto kao kada bi španjolska nacionalna TV javno slavila obljetnicu terorističkog napada Al-Kaide na vlak u Madridu.