Malo nepomično tijelo djeteta na podu u lokvi krvi, očaj i nezamisliva bol njegovih bespomoćnih roditelja, užas i patnja na licima ozlijeđenih učenika i njihove učiteljice, suze i strah u očima djece koja su svjedočila bezumnom činu neuračunljive osobe, tuga, svijeće i plišanci u školskom dvorištu... Užasnule su nas i potresle te strašne slike, jer nema na ovome svijetu ničega goreg od patnje i smrti djece. S druge strane, iznenadile su nas i zabrinule jer mislili smo da su te slike užasa rezervirane za neke druge dijelove ovoga nemirnoga svijeta, da su od nas daleko i da se nama ne mogu dogoditi. Nažalost, na bolan način spoznali smo ne samo da naše društvo nije izoliran otok nego i da nam je ugroženo ono što nam je najvažnije – naša djeca. A kad nam počnu stradati djeca, može li biti jasnijeg znaka da nešto ne činimo dobro, može li biti veće opomene da se napokon osvijestimo i shvatimo da nam je zaštita djece najvažnija na svijetu. Što će nam državne i gradske ustanove ako u njima naša djeca nisu sigurna? Što će nam blagostanje i dobar život ako moramo strahovati za svoju djecu? Što će nam predsjednici, premijeri, ministri, zastupnici, gradonačelnici, načelnici, pozicija i opozicija ako sreća naše djece nije u središtu njihova političkoga djelovanja? Što će našoj djeci silne konvencije ako je ljudsko pravo opasnoga duševnog bolesnika svetinja jača od njihova prava na život? Što će nam psihijatrijske ustanove i stručnjaci ako slobodu opasne osobe ne mogu ograničiti bez straha od sumnjičenja kojekakvih udruga i organizacija?
Ne možemo ni zamisliti kako je majci i ocu stradaloga zagrebačkog prvašića, kolika je njihova bol za izgubljenim djetetom na pragu života, možemo samo suosjećati s njima i moliti se za njihovu obitelj
Otvori KEKS Pay
