Kad je Zlatko Sudac sredinom devedesetih, prije nego što je postao svećenik, radio u tvornici tekstila na rodnom otoku Krku, nije ni sanjao da će jednog dana, ni kriv ni dužan, stvoriti velike probleme svom zemljaku kardinalu Josipu Bozaniću, ali i Katoličkoj crkvi.
Prije desetak dana “svećenik sa stigmama” trebao je održati duhovnu obnovu u svetištu Svete Matere Slobode, ali mu to zagrebački nadbiskup Bozanić nije dopustio, što je razočaralo brojne karizmatikove obožavatelje. Iako se javnost polarizirala oko “slučaja Sudac”, stvari nikako nisu crno-bijele.
Pogotovo se zabrana ne može tumačiti kao borba između birokracije (Bozanić) i karizme (Sudac), jer javnosti nisu poznati svi detalji oko sporne zabrane. To više što ni Sudčevi kritičari ne mogu pronaći greške u sadržaju karizmatikovih propovijedi, nego je oštrica kritike usmjerena uglavnom na njegov previše teatralan stil.
No koliko god stil bio teatralan, to još uvijek nije dovoljan razloga za držanje Sudca u svojevrsnom “kućnom pritvoru”, što se praktično događa u nekoliko posljednjih godina. Crkva očito zna nešto više, ali ne želi reći.
Mnogi će svećenici na spominjanje imena Zlatka Sudca samo odmahnuti rukom, drugi će komentirati kako nije izdržao pod pritiskom slave te da je podlegao svjetovnim porocima, dok će treći reći da ga “treba liječiti”, ali o tome nitko javno ne želi govoriti.
Zagovornici Bozanićeve zabrane vjerojatno misle upravo na gore navedene razloga kad kažu da je kardinal “imao valjane razloge”. Riječ je o delikatnim i osobnim problemima, ali Crkva mora naći načina da i o njima progovori, jer će je u suprotnom javnost i dalje optuživati da bez pravog razloga cenzurira svog najpopularnijeg svećenika.
Sudac je medijska atrakcija još od trenutka kad su ti isti mediji prije desetak godina pisali o stigmama na njegovu tijelu. Zatim su se pojavile priče, koje je svjesno širio i dio klera, kako su se na misama vlč. Sudca dogodila ozdravljenja, kako stigmatik može levitirati te da se u isto vrijeme nalazi na dvije lokacije. Sudca su mediji, ali i neki crkveni krugovi, polako stilizirali kao živog sveca i čudotvorca.
Za njegovim seminarima duhovne obnove vladala je prava pomama, a poseban su štih takvim euforičnim okupljanjima davale poznate osobe iz javnog života. Sada je, nakon svega, najlakše optužiti “obične” vjernike da su oni izazvali probleme jer “očekuju čuda”. Sudac je, ako se uopće nešto tako može kazati, problem službene Crkve, koja se mora moći i treba znati uhvati u koštac i s najtežim problemima.
