Dok se državna vlast domišlja i traži međunarodne saveznike ne bi li izbjegla novu zamku iz europskih političkih kuhinja zvanu trgovinska unija tzv. Zapadnog Balkana, u kojoj bi se trebala naći i Hrvatska, policija se relaksira u balkanskim turbo-folk oazama sa zagrebačke periferije.
Narodnjačka unija odavno je uspostavljena. Dok kamatari na sve strane slobodno oglašavaju "superpovoljne" kredite koji će na kraju naivne ili očajem pritisnute Hrvate, koji pomisle da im će im taj novac donijeti spas, otjerati u dužničko ropstvo ili, kao jednoga zagrebačkog poduzetnika, u samoubojstvo, pripadnici najelitnijih policijskih postrojbi u slobodno vrijeme "ureduju" u narodnjačkim klubovima. Najčešće se zabavljaju, a ponekad, kao proteklog vikenda, kad alkohol potakne agresivnost, demoliraju lokal u koji ih nisu htjeli pustiti.
Javna je tajna da se u narodnjačkim klubovima koji već godinama izvanredno zarađuju, dobro raspoređeni u prstenu oko hrvatske metropole, uz pripadnike "zlatne mladeži", poznata sportska i estradna imena te opskurne likove iz kiminalnog miljea, okupljaju i jake snage MUP-a. Valjda da bi se uza zvuke s istoka opustili od naporna lova na pripadnike zločinačkih organizacija koje djeluju u Hrvatskoj. Kad bi barem bilo tako. Ali, nije.
Pred organiziranim kriminalom policija najčešće ostavlja dojam impotentnosti. Mnoga ubojstva i pljačke ostala su nerazjašnjena. U milijunskom gradu poput Zagreba, u kojemu su učestali brutalni i krvavi obračuni, prosječni građanin teško da bi bez zadrške rekao da se osjeća sigurno kao nekad kad se o Hrvatskoj u cijelosti govorilo kao o zemlji u kojoj čovjek može i noću ići sam ulicom i biti siguran kao da je podne. Statistika, naravno, govori drukčije. Prema njoj je kriminal najčešće u blagu padu. No, uprosječeni postoci su jedno, a život ili dojam o njemu uglavnom je nešto drugo.
Ministar policije ne skriva ljutnju. Poručuje svojim ljudima da je policajac i izvan radnog vremena policajac te da se nema što vucarati po takvim mjestima. Red se mora znati, zaključuje strogo Ivica Kirin. No, za državu nije problem što policajci u dokolici uživaju u srpskim narodnjacima. Istina, to ne zvuči osobito "mitteleuropski", ali u konačnici oni time pokazuju samo svoj loš glazbeni ukus. No, ministar policije ima istinski problem ako njegovi dečki uzmu zakon u svoje ruke te snagu i vještinu koju imaju kao dobro istrenirani specijalci upotrijebe za privatni obračun. Za državu nije problem ni što se, kako kaže ministar, policajci vucaraju od kluba do kluba u ranojutarnjim satima.
Nekima je, vjerojatno, u opisu posla da i na takvim mjestima prate likove iz podzemlja. No, ministru će i njihovo opuštanje uz "cajke", što bi se inače ubrajalo u privatnu zonu, biti problem sve dok u javnosti bude prevladavao dojam da je policija nemoćna pred kriminalom. Ili, što je još opasnije, da se slizala s njime. Spomenuti zagrebački poduzetnik kojega je godinama terorizirao nezajažljivi kamatar nije se, primjerice, obratio za pomoć policiji zbog uvjerenja da će njegov tlačitelj to odmah doznati i da će se osvetiti njegovoj obitelji...
Hrvatskoj treba solidan pravni sustav u kojemu država neće biti nemoćna i nedorasla bezakonju. Treba joj sustav koji neće ostaviti čovjeka na cjedilu ni onda kad je, kao poduzetnik koji se zadužio kod kamatara, velikim dijelom sam kriv za nevolju koja ga je snašla. Treba joj sustav koji će štititi građane od prevaranata, razbijača, lopova, ubojica, kamatara, dilera droge, utajivača poreza... Posljednje što bi Hrvatskoj trebalo sustav je u kojemu bi sile reda postale sile nereda.
