Čelnik Sindikata Nova solidarnost i koordinator Stožera za obranu Rafinerije nafte Sisak Predrag Sekulić dobio je otkaz. MOL-ovi ljudi u upravi Inine rafinerije na dušu mu stavljaju “odavanje poslovne tajne i nanošenje štete ugledu poslodavca”. Floskula koja se često koristi s ciljem ušutkavanja sindikalnih aktivista.
Sekulić ne posustaje, kaže kako ga neće pokolebati prijetnjama, nastavit će borbu za opstojnost rafinerije. Ima u tome podršku radnika koje zastupa i većeg dijela hrvatske javnosti.
Sve je to lijepo, ali Sekulić se ne bi se smio previše pouzdavati u hrvatsko pravosuđe. Dosadašnja praksa i donijete presude pokazuju da je naše pravosuđe – pravosuđe krupnog kapitala. Pravosuđe koje hvata sitne lopove po Europi, a Miroslavu Kutli i sada Ivici Todoriću ostavlja da se iz daljine podsmjehuju onima koje su opljačkali.
Uostalom, i sam Sekulić priznaje da su prije njega otkaze dobila još dvojica sindikalnih aktivista u rafineriji. Otkaze kao na traci dobivaju i sindikalni povjerenici Glasa Istre. Posljednji je morao otići Paulo Gregorović jer se upravi tog glasila nije svidjela Gregorovićeva “podrivačka” aktivnost. To jest, inzistiranje na zakonitosti i procedurama i prokazivanje otimačine i korupcije u poduzeću. I u drugim tvrtkama, medijskim i onima drugih branši, sprovodi se tiha diskriminacija sindikalnih povjerenika. Poslodavci znaju da će protjerivanjem i uništavanjem sindikalnih povjerenika učiniti sindikate nemoćnima i nedjelotvornima, budući da se više nitko neće usuditi obnašati funkciju koja u jednom slučaju znači otkaz, a u drugom najnižu plaću.
Na žalost, teško je sjetiti se kad smo zadnji put mogli pročitati nešto pozitivno i afirmativno o sindikatima i sindikalnim vođama. Cijeli se taj sindikalni pokret i sindikalna borba pokušavaju diskreditirati, obezvrijediti, ismijati...
Sindikati – to su zapravo organizirani radnici. A naši tajkuni ne žele organizirane nego poslušne i razjedinjene – najamne radnike.
Pravosuđe nam očito neće pomoći i stoga jedino što ostaje radnicima, posebno u privatnom sektoru, jest – solidarnost. Nije bez razloga to ime ponio sindikalni pokret u Poljskoj u prijelomnim trenucima te zemlje. Sindikati bi, a posebno oni u privatnom sektoru, morali više surađivati, dogovarati se, koordinirati svoje akcije i pomagati jedni drugima. Jednu šibu je lako slomiti, ali kad se u snop uveze više šiba...
"Sindikati – to su zapravo organizirani radnici." - ne, to su interesne organizacije koje su zapele u prošlosti i, kao i većina političara, u svom kroničnom nepoznavanju ekonomije samo nanose štetu Hrvatskoj. Premetaju socijalističke floskule o sukobu rada i kapitala, protive se fleksibilizaciji zakona o radu, brane studentima da rade, nekim izmišljenim "neoliberalizmom" plaše (ne)radnike da bi očuvali ono što oni imaju: plaće kao ministri, najsigurnije radno mjesto na svijetu na kojemu ne moraš ništa ni raditi i malo brdo beneficija. Kao i političari - sve to na račun radnika.