Večernji List - najnovije vijesti iz Hrvatske, svijeta, sporta, showbiza i lifestyle
Naslovnica Vijesti Kolumne

Seks, laži i loš film ili kako postati veći glumac u životu nego na sceni

Drsko laže Rade da film "Dezerter" nije sniman u Vukovaru. Pogledao sam cijeli taj mučni turobni film koji neće ostati zapamćen ni po čemu drugom osim baš činjenice da je sniman i u upravo razrušenom Vukovaru. Kako reče Radoš Bajić – "dok je ustaški snajper još uvijek tukao u njemu".
16. prosinca 2021. u 11:07 8 komentara 10381 prikaza
Vukovarski vodotoranj - simbol obrane  Grada Vukovara
Foto: Luka Stanzl/PIXSELL

 Kad je Boris Dežulović objavio svoje otrovno "Jebo vas Vukovar!", reagirao sam sa svega tri riječi na društvenoj mreži: "Jebo nas Dežulović." Točka, bez uskličnika. I tu sam čvrsto zagrizao jezik. Da, reći ćete s pravom, to je tri riječi previše ili tri tisuće riječi premalo, no priprijetio sam bio sam sebi: ne želiš valjda napisati kolumnu u kojoj ćeš posredno i sam parazitirati na tako prozirnom ružnom clickbaitu? Znao sam to i tada, no danas, kad nam i Rade Šerbedžija nakon niza drugih navodno pametnih i mudrih glava odjekuje to isto "Jebo vas Vukovar!", kao da se radi već o uzrečici, jasno je da je šutnja uvijek najgori mogući izbor. Ta crna, masna, do očajanja razmaziva i neizbrisiva, na koncu uvijek kukavička hrvatska šutnja.

Vapaj, a ne psovka, kaže Rade! Laže Rade. Iz Dežulovićevog pera nikad nije izišao nikakav vapaj, uvijek je to arogantni i prepotentni, "j'accuse" s visine, samoprojekcija vrline te optužnica Hrvatskoj i Hrvatima, onakvima kakvi oni već jelte jesu, jadni, grešni, otvoreni ili prikriveni šovinisti. I vječno krivi što su revolucionara Dežulovića osudili na život bez domovine. Znate već na koju mislim, da joj ime još ne spominjem.

Valja pritom priznati i barem tome se pokloniti, dosljedan je Dežulović i ne diskriminira, on tako u Ljubljani pljucne povremeno po Slovencima, u Banjoj Luci i Beogradu po Srbima, u Sarajevu po Bošnjacima. Advocatus diaboli uz neraskidivi "Ugovor s đavlom" gdje god da se on nalazio. I oni su mu, Srbi, Bosanci, Slovenci.... takvi kakvi već većinski jesu, krivi za isto što i Hrvati – za to što je osuđen na život apatrida i neizbježnu svađu sa svakom svojom alternativnom domovinom, što u pravilu završava neminovnim samoizgnanstvom. No, samo prividno, jer za njega u svim tim državama i dalje sigurno opstaje samo za njega duboko izdubljena lukrativna tržišna niša.

Tako je nedavno Dežulović demonstrativno raskrstio s Beogradom, a bogme i naprednjački Beograd s njim, uvrijeđeni što njihove nove armiranobetonske kulise on naziva blatnjavom tužnom kasabom. I lako bi on njima oprostio što tamo neki sad čak i njega nazivaju ustašom, jer to je jednostavno već na prvi ćuh potpuno blentavo, ali ne može sebi doći od jada što ga identificiraju kao – pazi sad i da prostiš – Hrvata?!?! O užasa! A to je neoprostiva uvreda za čovjeka koji se i današnjeg Splita odriče, o Zagrebu i Beogradu da ne zborimo. Ergo Ragnar iz Piska.

Dobro je da je Rade napisao svoje pismo, tako da bude potpuno jasno što je to točno Dežulovića ponukalo da i Vukovar na ovako prostački način ispljune iz usta. Ne, ne mislim ni za tren da je njemu bila namjera uvrijediti grad sam po sebi, a kamoli pljucati po onima koji su u njemu ostavili glave. No, on je itekako htio uvrijediti sve nas koji se navodno klanjamo vukovarskoj žrtvi i mitu kao nekom pozlaćenom teletu te držimo taj grad u nekakvoj kontinuiranoj talačkoj krizi, ne dajući mu disati, a kamoli raširiti krila.

Laže Boris i laže Rade. Vukovar ne živi ništa gore od bilo većine drugih gradova istočno od crte KaVlobag-KaVlovac-ViVovitica, industrijski, demografski i socijalno poharan. Dapače, obnovljen površinski izgleda bolje nego velika većina drugih gradova koji su doživjeli razaranja. Da, ima i svoja kazališta, filmske i ulične festivale, plaže. Iz njega posljednjih godina nije otišlo ništa više ljudi nego iz drugih slavonskih gradova. Da, i neki koji su u njemu samo statistički, odnosno virtualno prebivali. A ako jest zarobljenik prošlosti, to sasvim sigurno nije zbog jednog dana pa ni tjedna sjećanja na žrtve Vukovara, nego zbog još uvijek otvorenih rana na dušama ljudi koji uzalud traže tijela svojih bližnjih te nevjerojatne činjenice da se u njemu i nakon 30 godina podržava segregirano društvo u kojem se djeca srpske nacionalnosti školuju odvojeno od njihovih hrvatskih i inih vršnjaka. A to zasigurno nije izbor hrvatskih nacionalista!

Potpuno se slažem, odgađanje Radinog koncerta do prosinca ili do Nigdarjeva bilo je posve nepotrebno. Vinkovci su dovoljno veliki ili barem nisu dovoljno mali da bi neki Radin koncert mogao zaglušiti nečiji prigodni pijetet ili oskvrnuti komemoraciju dan dva poslije. Pjevušenje kojim šarmantni šeširdžija Šerbedžija šarmira nježne gojenice i njihove kraljice majke ne bi trebalo nikog živcirati. Vinkovački oci trebali su pustiti koncert. Uživati u njemu ili ga jednostavno otrpjeti, već prema ukusima.

No, posve je jasno da u Vinkovcima i Vukovaru nešto posve drugo zamjeraju Radi. Ne zaboravljaju svi i ne opraštaju. A to je što se Rade u vrijeme pada Vukovara zatekao na jedinom mjestu gdje nije smio biti. Za Beograd možda i nije osobno kriv ni dužan. Ruka sudbine. No, on je sam odabrao glumiti u srbijanskom igranom filmu koji je sniman na razvalinama netom ubijenog Vukovara.

Drsko laže Rade da film "Dezerter" nije sniman u Vukovaru, te da je redatelj Živojin Pavlović samo za odjavnu scenu poslao snimatelja da iz džipa snimi kadrove ruševina. Pogledao sam cijeli taj mučni turobni film koji potpuno opravdava moju kroničnu fobiju od domaćeg i "domaćeg" filma i koji neće ostati zapamćen ni po čemu drugom osim baš činjenice da je sniman i u upravo razrušenom Vukovaru. Kako reče Radoš Bajić – snimljen u Vukovaru ’92., "dok je ustaški snajper još uvijek tukao u njemu".

Prvih deset minuta filma odjekuje pucnjavom i eksplozijama po ulicama Vukovara, Rade Šerbedžija u ulozi kapetana JNA izviruje iz oklopnog vozila dok stameni Radoš Bajić u ulozi majora JNA hoda današnjom ulicom Franje Tuđmana ne mareći previše za filmske granate i metke koji zvižde oko njega, pogađajući već urušene vukovarske zidove i krovove. Istina, kadrovi kapetana Rade mogli su biti snimljeni drugdje te naknadno insertirani u tu scenu, ali hodanje majora Radoša pored prepoznatljivih razrušenih baroknih lukova zasigurno nije filmski trik. To je zapravo taj Harrison Ford o kojem govori Rade! No, sve da je baš sve snimljeno u studiju, razrušeni Vukovar nije smio biti sveden na puku kulisu. Osude zločina nad Vukovarom nigdje nema, dapače, lakše je naći osudu dezertera JNA pobjeglih iz tog Vukovara. I kad se radnja preseli u Beograd, Vukovar ostaje kao zvučna kulisa, filmom neprestano odjekuju javljanja srpskih TV-reportera u kojima se prozivaju napadi hrvatskih bojovnika.

Što je trebalo Živojinu Pavloviću da novelu "Vječni muž" Fjodora Mihajloviča Dostojevskog prenese iz carske Rusije u raspadajuću Jugoslaviju, likovima nametne činove oficira JNA, a razrušeni Vukovar u kojem u tom trenutku ubojstva još nisu stala (zlo)upotrijebi kao filmsku kulisu?

Priča je to o ljubavnom četverokutu, iz čije je psihopatologije, kao i iz drugih djela Dostojevskog, izdašnu inspiraciju crpio i Sigmund Freud. Preseljenjem na mjesto stvarnog zločina u Vukovar ta priča nije ništa dobila, Vukovar još manje. Plemenitaš Velčaninov postaje major Veljačić, samozvani rogonja Trusocki postaje kapetan Trusić, slučajno ili ne tipično hrvatsko prezime. Pavlović srećom, nije zadržao ništa od izdašne crnohumorne duhovitosti predloška, no Radina uloga jedino je što taj slabašni scenarij održava na površini.

Rade je doista savršeno uvjerljivo odglumio krajnju ljudsku gnjidu, čije dezerterstvo iz Vukovara ne podrazumijeva nikakav moralni, a kamoli ideološki odmak, već prije svega krajnji egoizam. Dapače, posve je jasna osuda dezertera koje na pravednu smrtnu kaznu osuđuje major Veljačić, dosljedna inkarnacija vojničke discipline i časti oficira JNA.

Nigdje se niti ne naslućuje da je JNA ta koja je izvršila zločin nad Vukovarom, pa tako ne znamo niti tko je zapravo odgovoran za ruševine koje nam se prikazuju. Mogao je biti i napad izvanzemaljaca. Stav je gotovo u potpunosti prepušten znanju ili neznanju gledatelja. Od svega ostaje nam samo jedna jedina pijana rečenica kapetana Rade: Za koga ratujemo? No, kad to govori amoralna ispičutura koja se iživljava nad svojom kćerkom zato što misli da je ona "kopile" njegovog prijatelja oficira JNA, jednog od dvojice s kojima je njegova pokojna žena ljubovala (drugi pogiba kao pilot JRZ iznad Osijeka), onda je jasno koliku moralnu vrijednost donosi to pitanje. Umjesto toga, film nam nudi nostalgiju prema sretnim vremenima ljubavnog četverokuta prije tog rata koji je valjda pao s neba kao elementarna nepogoda. Je li naprasna smrt kćerkice u funkciji neke alegorije smrti Vukovara i Jugoslavije? Možda, tko bi ga znao, Živojina odavna više nema da ga pitamo.

Prokleto, dakle, lažu i svi oni koji tvrde da je Radin koncert u Vinkovcima otkazan samo zato što je Rade Srbin. Radu u Hrvatskoj uglavnom i dalje prije svega percipiraju kao nostalgičnog Jugoslavena koji stalno proziva svoju današnju domovinu u kojoj dobro živi, baš kao i nominalnog Hrvata Dežulovića (kojemu nemam namjeru nijekati hrvatstvo, ako si ga on sam ne niječe). Jebo nas Rade i jebo nas Dežulović. Nije psovka, već puka konstatacija. Glagolsko vrijeme koje nije počelo jučer, traje danas, a neće završiti ni sutra. Vapaj onih kojima je to trajno trpno stanje. I nek je.

Vijest o otkazanom koncertu objavio je na dan svojeg koncerta u Zagrebu u Lisinskom. Mogao je i iz Rijeke gdje je udobno namješten, mogao je i s elitnih Brijuna koji su na stalnoj dispoziciji Njegovom Glumačkom Veličanstvu. Hrvatska mu možda jest maćeha, ali ne više ona zla iz bajke o Pepeljuzi, nego ona koja se glumačkom geniju stalno ispričava i obasipa ga darovima i priznanjima. A Rade samo još jednom dokazuje da je maestralan glumac, ne samo na sceni već i u svakodnevnom životu.

Obitelji ubijenih u Srebrenici prisjećaju se svojih najmilijih TOMISLAV KRASNEC Srebrenica je genocid i na kraju te rečenice je točka, a ne Milanović i Chomsky reakcija na spornu kolumnu Šerbedžija poručio Dežuloviću nakon kolumne o Vukovaru: 'Više te nikada ni za kakav savjet neću pitati' TKO JE STIPE LATKOVIĆ? Je li Milanovićev prijatelj i kralj devastacije pred padom? Dežulović: 'Ne, ovo je SAO Vruja'

 

Najavljeno smanjenje PDV-a na brojne proizvode i usluge, hranu, plin, higijenske uloške...
HAPIH
Državni inspektorat RH povlači iz trgovina mnogima omiljenu namirnicu
Od ideje do cilja
Imate ideju ali nemate sredstva: ovo su načini kako da za svoju ideju u poduzetništvu pronađete potporu
  • Važna obavijest

    Sukladno članku 94. Zakona o elektroničkim medijima, komentiranje članaka na web portalu i mobilnim aplikacijama Vecernji.hr dopušteno je samo registriranim korisnicima. Svaki korisnik koji želi komentirati članke obvezan je prethodno se upoznati s Pravilima komentiranja na web portalu i mobilnim aplikacijama Vecernji.hr te sa zabranama propisanim stavkom 2. članka 94. Zakona.
  • BrigitaM:

    Isusek, Isusek. Ja čim spomenem sv. Radu, a nedajbože Dežavulovića, odmah dobijem 100 crvenih kartona. Gospodine Hrstiću, mislim da Vas više nećemo imati prilike čitati barem godinu-dvije. Sretno!

  • Draconic5:

    Ok, za doslovno isti komentar ja sam dobila karton i ban. Gospodin Hrstić nadam se, ne. Bar nešto.

  • kacavida:

    Dobar i utemeljen tekst međutim za znanstvenika Hrstića je posve neznanstveno - uopćavanje. Uopćavanjem u istu vreću baca sve, kako on kaže, domaće i "domaće" filmove. Ništa se ne može uopćavati, to znanstvenik Hrstić zna, ali nerijetko stvarima prilazi površno ... prikaži još!o kao sad toj tezi. Nadalje, pretjerano je puno prostora posvećeno filmu "Dezerter", to je posve u neskladu sa cjelinom teksta, sve se moglo reći u dvije-tri rečenice.