Najnovije vijesti
Objavljeno vijesti danas: 136
Pošalji priču
Imaš priču, fotografiju ili video?
ZATOČENIŠTVO

Sedam godina pakla bosanskih Alžiraca u Guantanamu

03.01.2009.
u 11:35

Hladno popodne u Sarajevu. Mustafa Ait Idir, Mohamed Nechla i Boudela Hadž, do prije sedam godina Alžirci s bosanskim državljanstvom, a danas ljudi bez identiteta, mučno prebiru po sjećanju na posljednje godine zatočeništva u zloglasnom Guantanamu na Kubi. “Mi im nećemo suditi, ali Bog jednoga dana sigurno hoće!” složna su trojica muškaraca. Još su zbunjeni, još uvijek teško nalaze riječi. Tek gorčina, zbunjenost i rane koje nikada neće proći.

– Samo Alija Bahman i Zlatko Lagumdžija znaju zašto su nas tada prodali Amerikancima! – progovara Mustafa, jedan od trojice naših sugovornika, protiv kojih je u Sarajevu 2001. podignuta optužnica zbog pripremanja terorističkog napad na američko veleposlastvo. Iako su svi bosanski sudovi, pa i Dom za ljudska prava ustvrdili da je tzv. alžirska skupina samo žrtva američke antiterorističke histerije, te da protiv njih nema nikakvih dokaza, oni su ipak odvedeni u Guantanamo.

– Iako je javnost mislila da smo bili na slobodi kada su nas odveli u Guantanamo, mi smo se tada nalazili u sarajevskom pritvoru. Naime, u noći 18. siječnja u zatvor su banule bosanske i američke specijalne jedinice čiji su nas pripadnici svezali lancima, stavili nam teške kapuljače preko glave i odveli u nepoznatom smjeru. Put je trajao četiri dana, a mi smo za to vrijeme živjeli u potpunom mraku i tišini. Nismo znali ni što se događa, ni kamo idemo, ni je li dan ili noć. Kada su nam nakon četiri dana skinuli te kapuljače s glave, iz ušiju nam je curila krv koliko su bile stegnute – priča Mustafa, koji je do te jezive noći živio u Sarajevu sa suprugom i dvoje djece i radio kao kompjutorski programer i trener karatea


Mustafa Ait Idir i Mohamed Nechla s našim novinarom (desno) u Sarajevu navikavaju se na normalan život nakon sedam godina zatočeništva

Sina, koji je rođen nekoliko mjeseci nakon što je odveden na Kubu, Mustafa je prvi put vidio nakon povratka iz Guantanama.

– Kad smo stigli u Guantanamo, mjesec dana su nas svakodnevno prebijali a da nas nitko ništa nije pitao. Metode mučenja bile su stravične. Držali su nas po 24 sata u potpunom mraku ili nas skidali dogola i zatočili u hladne ili pak užasno ugrijane prostorije. Cijelo to vrijeme tukli su nas svim i svačim, nerijetko su nas i budili usred noći radi batina, a pritom bi nam zabranili da ih gledamo, jaučemo i da se mičemo.

Boravili smo u kavezima veličine 180x180 cm, na otvorenom i na temperaturi višoj od 40 stupnjeva, koji su nam bili i zahod i mjesto za molitvu. Hrana koju su nam davali jednom na dan bila je toliko pokvarena da je ni mačke koje su nam ulazile u kaveze nisu htjele jesti. S vremenom više nismo znali ni koliko je sati ni koja je godina, jer kad god su nas dolazili tući, skidali bi satove, a isto su učinili i djelatnicima Crvenoga križa koji bi nas posjećivali. U 7 godina nikada nismo bili bez lanaca oko ruku i nogu – opisuje Mustafa, prisjećajući se glasnih povika “Mi smo američki vojnici“ koji je zatvorskim batinašima postao himna za premlaćivanje zatvorenika.

Nike trenirka
– Puno zatvorenika u Guantanamu više nije normalno. Tamo su većinom obrazovani ljudi koji su godinama bezrazložno izloženi strašnim poniženjima i maltretiranjima, zbog čega gube razum. Mislio sam da sam u zatvoru zbog optužbe da sam pripremao napad na veleposlanstvo, ali nakon nekog vremena, kad su me počeli ispitivati otkud mi novac za Diadorinu ili Nikeovu trenirku, koliko trošim na benzin i slično, rekli su mi da nisam zatočen zbog veleposlanstva, niti zato što sam terorist, nego da im dam korisne informacije.



Uglavnom su me ispitivali o tome kako rade islamske humanitarne organizacije u BiH, o čemu nisam znao baš ništa jer sam se aktivno bavio jedino karateom – govori Mustafa, koji se za vrijeme zatočeništva s obitelji čuo samo dva puta.

– Svake dvije godine dobivali smo preko Crvenoga križa pisma od obitelji, ali i ona su bila dio psihičke torture, jer su bila zatamnjena korektorom, osim jedne ili dviju rečenica, npr. “Tata, dogodilo se...”, koja je navodila na zabrinutost. Isto tako, kad su nam dali da molimo, gazili bi po Kuranu, skidali gaće i stavljali ih na njega, pokazivali nam duplerice golih žena, sve samo da nas ponize – prisjeća se Mustafa, koji je prvi kontakt s američkim istražiteljima imao tek nekoliko godina poslije.

Pritisak SAD-a
– Pitao sam istražitelja zašto sam zatočen, a on mi je odgovorio da su nas Bosanci prodali radi političkih poena. Kad je napokon počelo suđenje preko linka, i mi i naši američki odvjetnici ostali smo šokirani kad nam je sudac rekao da smo u Guantanmu zbog toga što smo htjeli ići ratovati u Afganistan. Kad ga je odvjetnik pitao zar nas ne terete za pripremanje napada na veleposlanstvo, sudac je rekao – Ne! Amerikanci su se bili potpuno izgubili, a sve je izgledalo kao farsa.

Naime, kad je počeo rat u Afganistanu, mi smo bili u sarajevskom zatvoru, a oni više nisu znali za što bi nas optužili, pa su nas nakon 7 godina oslobodili i pustili – priča Mustafa i dodaje da ne zna kako će uhvatiti korak slobode. Previše zlostavljanja, narušene psihičke stabilnosti i previše nepravde jednako razara njega, kao i Mohameda Nechlu koji je do toga kobnog 18. siječnja 2001. pet godina radio kao djelatnik humanitarne organizacije Crveni polumjesec, koja je pomagala žrtvama rata i siročadi u BiH.


Boudela Hadž sa sinom, kojega je prvi put vidio nakon povratka u Sarajevo

– O Guantanamu bih mogao pisati knjige i knjige, ali ne želim. Želim zaboraviti, izbrisati taj dio života. Podnio sam sva fizička mučenja, zastrašivanja, polijevanja mrzlom vodom, zabranu spavanja, ali nikad neću zaboraviti psihička maltretiranja i ponižavanja – kaže Mohamed, koji nakon svega više nema namjeru ostati u Sarajevu.

– Čekam dokumente kako bih otišao supruzi i djeci u Alžir. Naime, kad smo pušteni iz Guantanama, bosanska policija nas je kratko ispitala i pustila bez ikakvih dokumenata, tako da sada zapravo – ne postojimo. Ne, nemam se namjeru više vraćati u Sarajevo. Jedino što bih uistinu volio jest to da odgovaraju oni koji su krivi za tih mučnih sedam godina Guantanama. Jer, među Amerikancima koji su nas mučili bilo je i ljudi porijeklom iz Bosne i Hrvatske, koji su nam potkraj zatočeništva, kad se već vidjelo da smo tamo bez razloga, rekli da se ispričavaju, ali da smo mi tu bili zbog politike!

Isprika, ma kakva bila, nikad neće zaliječiti rane ni Boudeli Hadžu, doktoru islamskih vjerskih nauka, koji je 90-ih također radio u humanitarnim organizacijama u Zagrebu, Splitu, i na koncu u Bosni nakon završetka rata 1995. g.

– U Sarajevu su tada svi znali da je američki veleposlanik došao k predsjedniku Federacije BiH Aliji Behmenu i rekao mu da trebaju te Alžirce u Guantanamu. Behmen mu je tada rekao da je sve u rukama Vrhovnog suda, na što mu je ovaj odgovorio da ga to ne zanima, nego da hoće te ljude, jer da će u suprotnom obustaviti svu pomoć, povući svoje snage i zatvoriti veleposlanstvo – priča ogorčeno Boudela i dodaje: – Sve je to tako suludo. Mene su u Guantanamu prvo optužili da sam u vrijeme dok sam boravio u sarajevskom zatvoru zapravo bio na Tora Bori u Afganistanu.

Kada tu nisu našli osnove, onda su me zbog prstena na ruci koji sam kupio u Sarajevu, a koji je prema njima nalikovao na onakve kakve nose pripadnici Hamasa, optužili da sam jedan od njih. Da nije bilo strašno, bilo bi smiješno. Na koncu smo mi jedini koji su iz Guantanama pušteni odlukom suda, a ne pritiskom Amerikanaca na domicilne države zatočenika, koje su prisiljavali da izdaju Interpolove tjeralice za tim ljudima, kako bi ih prepustili njima, i oprali krivnju sa sebe što su ljude godinama mučili i držali u zatočeništvu bez ikakvih argumenata.



Ipak, gore od svega što je proživio u “zatvoru bez zakona”, kaže Boudela, bila je vijest o smrti 6-godišnje kćeri.

– Saima je umrla 2005, a ja sam to saznao dvije godine kasnije! Osjetio sam da su stražari postali blaži prema meni i znao sam da se nešto događa. Kad sam vidio suze u odvjetnikovim očima, sve mi je bilo jasno, jer je Saima bila srčana bolesnica od rođenja. Bio je to najgori od svih dana u Guantanamu. Nedugo poslije jedan stražar mi je ljubazno prišao i rekao da nije znao da sam kulturan čovjek, koji ima obitelj i živi suvremeni život. Naime, rekao je da je vidio moju djecu na internetu i da mu je žao zbog svega.

Želite prijaviti greške?

Još iz kategorije