Kada mi je bilo najteže, na životu me je držala moja obitelj i moji prijatelji. Redovito su me nazivali i posjećivali, nikada nisu dopustili da budem sama u bolnici. I medicinsko osoblje bilo je fantastično, stvarno su se svi trudili oko mene. Poticali su me, govorili kako sam mlada i kako me čeka još mnogo stvari u životu. Tako govori Anamaria Sabljak (20) iz Magić Male kod Nove Gradiške, jedna od triju djevojaka stradalih u tragičnoj prometnoj nesreći prije četiri godine u Slavonskom Brodu. Anamariju i njezine prijateljice Ivonu i Margaretu na nogostupu je pokosio mladi vozač koji je jurio očevim BMW-om.
Terapijski učinak treninga
Na žalost, Ivona je tri dana poslije preminula, Margareti su amputirane obje noge, a Anamaria je zadobila teške i za život opasne ozljede. Polomljene su joj sve kosti na nogama, desna nadlaktica i zdjelica, nagnječen desni bubreg, iščašena oba koljena, a na cijeloj lijevoj nozi presađena joj je koža. Svi snovi djevojaka koje su u tom trenutku išle u prvi razred srednje škole rasplinuli su se poput mjehura od sapunice. Anamaria je imala čak 22 operacije, a očekuju je još dvije, jer mora “popraviti” koljeno na desnoj nozi. Unatoč svemu, nije klonula duhom. Žar i želja za životom nikada je nisu napustili i, unatoč svojim fizičkim hendikepima, hrabro kroči kroz život. Štoviše, postala je hrvatska reprezentativka u sjedećoj odbojci.
– Prije dvije godine javila mi se kapetanica reprezentacije i informirala me o tom sportu i curama koje igraju. Pitala me je da li bih htjela doći probati jer u Slavonskom Brodu postoji klub. Došla sam, odradila trening i odlučila im se pridružiti – nastavlja Anamaria, koja je ubrzo nastupila i na Europskom prvenstvu.
Ova vesela i draga djevojka danas pokušava što više hodati bez pomagala. Kraće relacije uspješno svladava, ali za dulje joj je još uvijek potreban štap. Na upit kako je izdržala 22 operacije, odgovara kako se ta brojka sada čini jako velikom, ali u to vrijeme nije se njima opterećivala. Bilo je to, kaže, nešto čemu se morala podvrgnuti. Sretna je i zadovoljna kada vidi što su joj sve liječnici uspjeli spasiti i još bi toliko puta otišla “pod nož” kada bi znala da će joj to pomoći. Dok je bila u bolnici, razmišljala je o tome kako će jednoga dana, kada ozdravi, ponovno igrati rukomet. Na žalost, to više nije bilo moguće, ali sjedeća odbojka pokazala se kao više nego dostojna zamjena. Pronašla se u tom teškom i zahtjevnom, ali vrlo zanimljivom sportu o kojemu je do tada znalo jako malo. Dolasci u dvoranu za nju imaju terapijski učinak, jer je okružena curama koje su prošle isto što i ona, samo na drugačiji način.
Na jesen upisuje fakultet
– Suigračice su mi otpočetka bile jako velika podrška. Sve su to osobe s invaliditetom koje su u jednom trenutku doživjele nekakvu nesreću ili su oboljele. Savršeno se razumijemo, dijelimo sve probleme i pomažemo si međusobno. Svjesne smo da naš život više neće biti isti i da postoje stvari koje nikada nećemo moći napraviti, ali zato je tu ovaj sport koji nam pomaže da shvatimo da i mi nečemu možemo doprinijeti. Znamo da nas neki ljudi gledaju drugačijim očima, kao manje vrijedne, ali mi se tako ne osjećamo – govori Anamaria. Uz veliko razumijevanje i potporu profesora i drugih učenika, ova hrabra djevojka lani je završila školovanje za veterinarsku tehničarku. Ispitivali su je samo onda kada bi se sama javila i ništa nije bilo pod “moraš”. U školu je dolazila kada je mogla, polagala razredne ispite i sve rješavala postepeno. Na jesen planira upisati Edukacijsko-rehabilitacijski fakultet. Rad s osobama s motoričkim smetnjama, Downovim sindromom, autizmom, gluhima i slijepima oduvijek bio njezina velika želja, jer smatra se da se tim ljudima pruža jako malo i nisu shvaćeni kako treba.
– Upoznala sam nekoliko gluhonijemih ljudi. Oni su toliko dragi i puni ljubavi da se ne mogu zamisliti ni u kojem drugom poslu osim u radu s takvim osobama koje su cijelo vrijeme pozitivne – zaključila je Anamarija.
>> 'Što imam od njegova 'oprosti' kada su mi u nesreći odsječene noge?'
>> Otac ozlijeđene Anamarije: Ovo je smiješno!
