Bude li Europska komisija reagirala na Vladin plan reformi i konvergencija kao i domaća javnost, male su šanse da dobije zeleno svjetlo. Vlada se obvezala da će smanjiti budžetski deficit koliko se to od nas očekuje, ali smanjenje bi se većim dijelom provelo povećanjem postojećih ili uvođenjem novih poreza, a manjim rezanjem rashoda. Tragično je da su dan nakon što su ga objavili, premijer i njegovi najbliži suradnici doveli u pitanje napisano, a posebno dio oko poreza. U godini pred parlamentarne i mjesec dana pred izbore za Europarlament vladajuću je ekipu, očito, zabrinuo sve lošiji rejting kod građana pa pokušavaju kupiti još nešto vremena pričama o investicijama i nekakvom rastu koji će nas možda spasiti od većih poreza.
Kako vrijeme odmiče, čak su se i najveći optimisti pomirili s biblijskih sedam gladnih godina, ali problem je puno ozbiljniji jer se kod nas ne radi o predvidim ciklusima ekonomske krize koji imaju svoj početak i kraj. Takvo raspoloženje ide u korist opozicije, čak i onda kad kao glavnu polugu gospodarskog oporavka HDZ nudi gradnju kanala i druge javne investicije s kojima možemo otići u još veći dug. Naši sugovornici, 10 vodećih ekonomista kažu da vlast ne treba otkrivati toplu vodu. Potrebno je pustiti ljude da rade, rušiti administrativne zapreke, mudro planirati i prema promjenama poreza i porezne politike ponašati se kao Amerikanci prema njihovu ustavu. Što ih se manje mijenja, poduzetnicima se daje veća sloboda rada.
Marijana Ivanov: Ustupiti neaktivnu državnu imovinu poduzetnicima
Plan reformi o kojem se govori svakako bi trebao smanjiti administrativne barijere koje koče kreativne i nove poduzetničke pothvate jer smo zarobljeni u previše reguliranom sustavu. Dodatno je potrebno smanjiti administrativnu opterećenost građana i poduzetnika različitom papirologijom i dozvolama koje se prikupljaju i čekaju predugo. Ljudski resursi u javnoj upravi i administraciji mogu se puno bolje iskoristiti, a dodatno treba ulagati u njihovo znanje, vještine i produktivnost kako država ne bi morala za svaki malo ozbiljniji zahvat angažirati eksterne izvore te prouzročiti dodatne troškove. Usto, potrebno je ograničiti sve modalitete rasta neproduktivne potrošnje države, uz istodobno povećanje onih koje danas mogu imati investicijski karakter. Javne rashode i na središnjoj i na lokalnoj razini treba smanjiti, ali ako se želi izbjeći otpuštanje zaposlenih i pad plaća, onda je jedino rješenje povećanje efikasnosti u korištenju oskudnih novčanih i drugih resursa te stroga kontrola u pravcu sprečavanja bilo kakvog izvlačenja javnog novca za osobne koristi pojedinaca. Znatan dio imovine države danas je izvan funkcije, a ona se, uz vrlo nisku naknadu, može ustupiti poduzetničkom sektoru jer oni će sigurno pronaći način kako je efikasno koristiti stvarajući time dodanu vrijednost i rast BDP-a, zbog čega bi i teret javnog duga i budžetskog deficita biti manji. Iako se javnost opire prodaji državne imovine, što je opravdano ako je riječ o prodaji imovine koja državi donosi dugoročne prihode, u privatnom sektoru zasigurno je moguće puno više povećati produktivnost i bolje korištenje resursa nego u javnom sektoru. Pri tome svakako treba spriječiti zloporabe i rasprodaju imovine hrvatskog društva u korist bogaćenja pojedinaca.
Tihomir Domazet: Povećanje investicija teško je izvedivo bez nacionalne štednje
Foto: Žarko Bašić/PIXSELL
Uvođenje oporezivanja kamata na štednju, čime se očekuje godišnji prihod od poreza u iznosu oko 300 milijuna kuna, ne može se ocjenjivati s “pro et contra”. Valja znati da je dohodak od kamata na kapital jedna od najčešće mijenjanih poreznih osnovica u EU tako da ne treba uspoređivati sadašnje porezne stope nekih članica EU da bi se opravdala stopa koja se namjerava uvesti (12 %). Glavni cilj uvođenja ovog poreza jest manji deficit, a ta ekonomska politika ne može dovesti do ekonomskog rasta i zaposlenosti. Primarni bi cilj trebao biti gospodarski oporavak, koji se može postići povećanom potražnjom, a i promjena poreza treba biti u funkciji povećanja potražnje i, dodatno, omogućivanja veće potrošnje onima s nižim dohotkom. Usto, ne bi se trebalo oporezivati niže dohotke. Porezni sustav, s druge strane, ovime gubi konzistentnost i funkcionalnost te zahtijeva poreznu reformu, u funkciji rasta i zaposlenosti. S druge strane, oporezivanje treba razmotriti sa šireg makroekonomskog aspekta. Naime, poznato je da su investicije u Hrvatskoj na povijesno niskim razinama pa Vlada, da bi se povećala potražnja, odnosno pokrenuo ekonomski rast, nastoji raznim mjerama povećati investicije, što je teško izvedivo bez (nacionalne) štednje. No, to je u suprotnosti s oporezivanjem štednje.
Saša Drezgić: Bit gospodarskog razvoja u kvaliteti je javnog sektora
Jedna od znatnijih prednosti ulaska RH u EU je zahtjev za poštovanje koordinacije ekonomskih i fiskalnih politika prema kojoj se svakoj zemlji članici daje kvalitetan metodološki okvir planiranja, a rezultat toga je i Nacionalni program reformi. Metodologija i mjere koje su predviđene ovim dokumentom svakako su veliki napredak u odnosu na dosadašnji model donošenja ad hoc odluka u domeni ekonomske politike i njenih sastavnica, pogotovo fiskalne politike. Međutim, RH i dalje ostaje bez cjelovitog koncepta strateškog razvoja iako se u posljednje vrijeme razvio niz strateških dokumenata koji pokrivaju pojedina područja, kao što je Strategija industrijskog razvoja. Čini se da u izostanku neke smislene koncepcije općeg razvoja, koncepcija ide u smjeru provođenja reformi u pogledu liberalizacije ukupnog javnog sektora koji bi trebali dovesti do ekonomskog rasta. To je, zapravo, definicija neoliberalnog koncepta razvoja. Kao što koncept državnog upravljanja ima problem u efikasnosti zbog nepostojanja ugrađenih tržišnih poticaja prema unapređenju kvalitete, tako i potpuno liberaliziran sustav ima u sebi opasnost od realizacije „tržišnih promašaja“. Takva bolna iskustva imali smo i do sada. Na primjer, liberalizacija državnih monopola kreirala je privatne monopole, što je rezultiralo velikim štetama za državni proračun i građane. Stoga je važno da se ne zaboravi da je bit gospodarskog razvoja u kvaliteti javnog sektora – koji će biti dobar regulator tako da zaštiti javni interes, ali i pruži podršku privatnom sektoru. Uspješne države upravo su na toj razini napravile najveće napore.
Damir Novotny: Nisu rješenja otpuštanja, treba mijenjati strukturu javne potrošnje
Neosporno je da treba provesti fiskalnu konsolidaciju jer su se u proteklih šest, sedam godina akumulirali golemi deficiti i povećao se javni dug. Nije dobro što se pri tome pokušavaju izbjeći reforme i promjene na rashodnoj strani, već se problem rješava povećanjem poreza, što dodatno produbljuje neravnotežu i ekonomiju vodi u dugogodišnju stagnaciju. Stalne promjene poreza obezglavljuju privatni sektor i odvraćaju ga od proizvodnje i investicija. Ni u vladi ni u opoziciji ne postoji razumijevanje da izlaz nije u javnim investicijama te da privatnom sektoru treba stvoriti prostor za rad, posebno malim i srednjim poduzećima. Nije rješenje ni u tome da se 30 ili 40 tisuća radnika otpusti iz javnog sektora, već treba promijeniti strukturu javne potrošnje.
Guste Santini: Ljude u Hrvatskoj trebalo bi stimulirati da još više štede, a ne obrnuto
Uvođenje poreza na kamate tragična je mjera sa stanovišta zemlje, građana i bankarskog sustava. Mi štednju stalno uvozimo iz inozemstva jer je nemamo dovoljno i zato je taj porez tragičan. Ljude bi trebalo stimulirati da još više štede, a porezom ih se još i penalizira. Ne treba vući paralelu s drugima u EU i govoriti kako i oni imaju porez na štednju, Njemačka ima višak štednje i zato ga penalizira kako bi potakli ljude da taj novac potroše. Kod nas postoji kronični manjak domaće štednje. Ne kaže se uzalud da je dobar porez stari porez jer svaka promjena u poreznom sustavu dovodi do redistribucije.
Velimir Šonje: Promijeniti model predstečajnih nagodbi i vratiti model stečaja s preustrojem
Vlada je sigurno zakasnila, ali još uvijek ima prilike nešto napraviti. Primjerice, odustati od svih daljnjih povećanja poreza i ostalih nameta, fiskalnu prilagodbu raditi isključivo preko rashodne strane, i to kroz smanjenje mase plaća, materijalnih troškova i subvencija. Zatim, konačno započeti s reformom javne administracije uz jasno mjerenje učinaka i bonuse za one koji postižu i maluse za one koji ne postižu mjerljive ciljeve. Dodatno srezati razne oblike državnih “poticaja” za koje nije jasno potiču li stvarno nešto korisno za gospodarstvo. Napraviti val inspekcijskih provjera poštuje li se zakonska odredba o plaćanju u roku od 60 dana i u privatnom i javnom sektoru, uz drakonske kazne za sve koji to ne poštuju. Ubrzanim postupkom identificirati 50 najvećih prepreka poslovanju i investiranju i zadužiti ministre da ih ukinu u roku od 50 dana ili predlože izmjene i dopune zakona tamo gdje je to potrebno. Ubrzati započetu reformu zdravstva. Pokrenuti veliki val nezavisnih stručnih evaluacija svih fiskalnih programa. Promijeniti model predstečajnih nagodbi i vratiti model stečaja s preustrojem, ali bitno poboljšan.
Hrvoje Stojić: Bez početka oporavka konkurentnosti ne treba očekivati oporavak
Prije izbora Vlada će nastaviti s postupnom fiskalnom konsolidacijom i neće se upuštati u opsežnije reforme. Stoga bez početka znatnije unutarnje devalvacije u cilju oporavka u konkurentnosti ne treba očekivati oporavak ekonomije. S obzirom na nemogućnost rezanja deficita proračuna ispod 6% BDP-a te prirast kamatnih izdataka od 0,5 postotnih bodova godišnje, nameće se pitanje restrukturiranja javnog duga, odnosno unovčavanja imovine. Paralelno, iako reforme poput podizanja efikasnosti javnog sektora, uključujući racionalizaciju lokalne uprave, donose korist tek na dugi rok, neupitno je da bi to bili koraci u cilju smanjenja premije na rizik. Dok raste porezna presija, unutarnju devalvaciju moguće je provesti i efikasnijim pravosuđem, koje je bitno zbog ubrzanja restrukturiranja brojnih tvrtki u teškoćama. Nakon izbora rast je moguće potaknuti smanjenjem nominalne stope poreza uz reformu državne potrošnje, moderne industrijske politike te olakšan pristup kapitalu malim i srednjim poduzećima.
Mirna Marović: Nema čarobnog štapića, a za reforme je potrebno vrijeme
Foto: Žarko Bašić/PIXSELL
Ekonomska računica za pokretanje gospodarstva je jasna – povećanje investicija, privatne te državne potrošnje ili povećanje izvoza. U Hrvatskoj nije realno očekivati da će privatna potrošnja pokrenuti gospodarstvo jer se građani razdužuju, a i nezaposlenost se neće na kratak rok smanjiti. Nema više ni manevarskog prostora za fiskalni stimulans, nego upravo suprotno – očekuje se razduživanje države s mjerama za smanjenje fiskalnog deficita i javnog duga na dugoročno održivu razinu. Ostaju investicije i izvoz. Iako su sve mjere za privlačenje ulagača dobrodošle, nažalost, one neće u kratkom roku znatnije utjecati na povećanje investicija. U mirovine se neće dirati, zdravstvo je u procesu reforme, kratkoročno ne postoji druga mjera štednje nego smanjiti trošak državne uprave smanjenjem plaća i/ili otpuštanjem radnika. Baltičke zemlje to su učinile još 2008. i njihova su se gospodarstva oporavila nakon 2 do 3 godine. Nema tu čarobnog štapića, a za reforme i povratak povjerenja potrebno je vrijeme, koje Vlada u ovom mandatu više nema.
Niko Delić: Deficit bi se bez problema mogao financirati emitiranjem novca
Ako želimo imati uravnotežen državni proračun, a istodobno povećati prihode stanovništva i tvrtki, banke mogu povećati kreditiranje koje će povećati prihode stanovništva i poduzeća, no to je teže izvedivo jer je potražnja, a i kreditna sposobnost, loša. Može se i poticati izvoz, ali to je moguće samo uz uvođenje plivajućeg tečaja kune i smanjenja poreznog opterećenja. Situacija će se promijeniti tek kad kreatori gospodarske politike shvate da je proračunski deficit, unatoč neracionalnom trošenju državnog novca, ipak prihod stanovništva i poduzeća te da uporno rezanje deficita i time njihovih prihoda neće pokrenuti gospodarstvo. Zato proračunski deficit treba povećati smanjenjem poreza i povećanjem državne potrošnje. Budući da Hrvatska izdaje vlastitu valutu, proračunski deficit bez problema bi se mogao financirati emitiranjem novca jer HNB to radi i u slučaju prodaje eura ili dolara dobivenih inozemnim zaduženjem. Ako to dosad nije prouzročilo inflaciju, neće je ni emitiranje kuna bez tzv. deviznog pokrića.
Željko Lovrinčević: Može nas donekle spasiti privatizacija
Mogućnost za bilo kakve promjene za ovu Vladu je prošla jer već dvije i pol godine vodi pogrešnu politiku – nije zahvatila u rashodnu stranu proračuna i pokrenula reforme, što je nužno, nego se fokusirala na prihodnu stranu povećanjem poreznog pritiska. A umjesto privatnih, javne tvrtke su bile promotor rasta. Pa ako i budemo imali neki rast gospodarstva, daleko je to od potrebnih najmanje tri posto samo za servisiranje kamata. Ono što im preostaje jest ili daljnje zaduživanje koje, nažalost, neće još dugo biti povoljno, ili daljnja porezna presija koja će za posljedicu imati veći odljev ljudi iz zemlje te poslovnog kapitala, a onda i privatnog. Može nas donekle spasiti privatizacija ili koncesije, ali ni to nije dugoročno rješenje. U svakom slučaju, doći ćemo do kritične točke nakon koje ćemo morati tražiti reprogram duga. Slijedi nam i vjerojatno ukidanje drugog mirovinskog stupa jer se uz lošu demografiju i ekonomiju ne može održati mirovinska reforma.
Aha ha ha, koga vi farbate? Zašto ne napišete kako Frau Pusić sabotira njemačke ulagače i eskivira susret s vicekancelarom Gabrielom pa taj zato vodi njemačko izaslanstvo u Kinu, između ostalog, sve kako joj nitko ne bi poremetio plan Zapadnog Balkana pa taman Hrvati i gladovali.