Kada kulminira neki proces čije posljedice osjećaju mnogi, kao što je proces financijskog propadanja Agrokora, mnogi postavljaju ona „fundamentalna“ pitanja – gdje je pogreška u sustavu, tko je odgovoran za nastanak takvog koncerna, koja je uloga politike, gdje su zakazale državne institucije... itd. I odmah se nudi forum koji će, tobože, odgovoriti na sva ta pitanja – saborsko istražno povjerenstvo, što prije.
Iz iskustva svih prijašnjih istražnih povjerenstava (u dva sam bio ispitivan kao potencijalni krivac) siguran sam da će jedini konkretan rezultat biti loša politička predstava i još veće zamagljivanje problema i udaljavanje od istine. Mogu zamisliti kako će izgledati kada političari opće prakse počnu raspravljati o financijskim izvješćima, međunarodnim računovodstvenim standardima, goodwillu, EBITDA multiplikatorima, DCF-u, IRR-u, fair vrijednosti, manjinskim interesima, funkcijama mjenice. Bit će još gore od uobičajene situacije u kojoj vrsni liječnik postane ministar pa ga gurnu u meandre financijskih tokova. Nije čudno da stručnu terminologiju tada zamijene svima „razumljivi“ termini poput – manjak, rupa, provalija, zakrpa. U toj novokomponiranoj terminologiji svi mukotrpno definirani pojmovi poprime kriva značenja i na kraju dobijemo opći kaos i još veće nerazumijevanje problema. Potom i njegovo ponavljanje. Ekonomski doista bitni čimbenici ostat će potpuno zanemareni, kao i uvijek prije. Rasprava o ekonomskim objašnjenjima uzroka financijskog sloma jednog poslovnog subjekta bit će pregažena politički efektnijim konceptima pljačke, korupcije, klijentelizma, zavjere.
A ekonomski čimbenici su najvažniji, vjerujte mi. Sve ostalo su izvedenice. Kada se prekrše fundamentalni ekonomski zakoni, pitanje financijskog sloma samo je stvar vremena. U slučaju Agrokora se sadašnji ishod nazirao već godinama. I nije trebalo čekati sveobuhvatnu i poštenu reviziju poslovanja da bi se došlo do takvih zaključaka. Dovoljno je bilo pitati ključne vjerovnike i dobavljače. Onako iskreno... Umjesto iskrenosti, mnogi su izabrali hazarderski put konformizma ili pohlepe – „ja ću se na vrijeme izvući, prije drugih“. Mali broj je i uspio. Najveći pak dio čeka nagodbu u kojoj će morati prihvatiti surovu realnost – otpis značajnog dijela potraživanja. Gdje je onda ekonomski sukus problema? Što je to bilo krivo od samog početka? Vratimo se osnovama. Kao i tisuće puta prije – zanemarivanje zaštite i uvećanja vrijednosti vlastita kapitala. Vlastita kapitala! Profita. Dobiti, svejedno kako je nazivali. Kada god poslovni subjekt počne odluke donositi temeljem nekih drugih kriterija, financijski je slom zajamčen. Forsiranje veličine kompanije mjereno ukupnim prihodom, brojem zaposlenih, tržišnim udjelima, veličinom investicija ... nužno vodi u financijski slom. Rijetki su izuzeci u kojima se na vrijeme kompanija vrati na staze ostvarivanja dobiti. One prave, a ne računovodstvenim makinacijama lažno iskazane. Doista, ima li boljeg metodološkog pristupa objašnjenju ekonomskih fundamenata financijskog sloma Agrokora od ukazivanja na osnovni cilj friziranja izvješća – pokazati nepostojeći profit! A to je bio cilj. Prikazivati nepostojeći profit samo zato da bi vjerovnici i dobavljači nastavili poslovnu suradnju. I usput platiti porez na nepostojeću dobit.
Perverzno! Plaćaš državi ono što uopće nisi trebao samo da bi zavarao (naivnog?) bankara i uzeo još kredita, sada već u terminalnoj ovisničkoj krizi kada obična pučkoškolska matematika kamata i zarade preuzima kormilo poslovanja. I tako završiš i s tzv. regresnim mjenicama kod ključnih dobavljača koji ovise o tebi. Vrhunac poslovne perverzije. Profit. On objašnjava financijski slom Agrokora. Nije bio osnovni motiv poslovanja. A trebao je biti. Broj zaposlenih trebalo je prilagoditi planovima ostvarivanja dobiti. I broj poduzeća u sustavu. Pa ako je trebalo prepoloviti jedno i drugo – prepolovi! Umjesto čekanja da sve ode u propast i onda tražiti od države da socijalizira enormne privatne gubitke. Kao što traže i neki strani vjerovnici koji su se prevarili u procjeni vjerojatnosti nacionalizacije njihovih potraživanja. Primijetili ste možda – stalno pišem samo o financijskom slomu. Namjerno, jer time želim istaknuti da je puno toga bilo sasvim u redu – proizvodnja, marketing, suvremene tehnologije... Uzalud, ignoriranje osnovnog motiva – profita – zakonito dovodi do financijskog kraha vlasnika. Proizvodnja i zaposlenost će ostati – pod nekim novim vlasnicima, domaćim i stranim, ali vlasnicima koji će, za razliku od jučer, inzistirati da revizor pokaže pravu veličinu dobiti i pravu vrijednost imovine. Drugim riječima, kroz povijest je dokazano da se u pravom kapitalizmu štiti profit i kapital, kako bi svakome radniku i umirovljeniku bilo bolje.
Nešto mi se i Škegro uznemirio. Nije valjda da postoji bojazan da se istraga proširi i na FGS-ove. Ako se budu tražiti političke glave tko bi bio prvi na redu? Lijepo bi bilo da se ekipa iz Henessija koja mu je sve omogućila preseli u Remetinec Sanaderu. Sam Todorić nije dovoljan.