Neka sjećanja jednostavno nikada ne blijede, pa tako ni sjećanja iz djetinjstva, a moje vukovarsko bilo je točno takvo – sretno i bezbrižno i za mene i za moju sestru Danijelu. Iz tog vremena čuvam najljepše uspomene i to su moje najljepše godine. Obitelj, prijatelji i sloboda. No u jednom trenutku sve se promijenilo. Onome tko je živio tada i ovdje, nije bilo teško shvatiti da je rat počeo. Pa tako ni nama djeci. Kad nema slobode, kad se uvuče strah, znate da je nešto krenulo po zlu...
A to zlo, njegove razmjere i zastrašujuću snagu, upoznala je Marijana Balić, danas 36-godišnja Vukovarka: ona je jedno od 74 djece koja su u vrtlogu Domovinskog rata ostali bez oba roditelja, bez majke i bez oca hrvatskog branitelja, široj javnosti poznata kao saborska zastupnica HDZ-a.
Bilo joj je tek deset godina kada je, usred opsade Vukovara u rujnu 1991., sa sestrom, tetama i bakom napustila rodni grad, dok su njezini otac i tetak ostali braniti grad. Znajući da će joj djeca barem neko vrijeme biti na sigurnom, njezina je majka ostala uz oca, vjerujući da će nemiri brzo prestati i da će se obitelj ubrzo okupiti. No, taj scenarij život nije ispisao, a Marijana, kao i njezina starija sestra, više nikad nije vidjela svoje roditelje.
– Ne mogu se prisjetiti točnog trenutka kada nam je teta, koja je bila u Zagrebu i do tada na sve načine pokušavala doznati bilo kakvu informaciju i o tetku i o našim roditeljima, javila da se mama i tata više nikada neće vratiti iz Vukovara. Kao dijete, s nepunih deset godina, doista nisam osjećala u potpunosti težinu koju je ta rečenica nosila. Naoko, sve se dogodilo vrlo brzo, a s druge strane sve traje tako dugo. Teško je bilo shvatiti da u tom trenutku ostajem bez svega... mame, tate, doma, djetinjstva, grada... preko noći postajete odrasla osoba. No, istina je, sve to natjera vas da se osamostalite, pogledate životu ravno u oči i krenete se boriti nekom dodatnom snagom – govori Marijana. A ta je snaga, pokazat će se, bila nadljudska. Prvih godinu dana nakon rata provela je u Šestanovcu, odakle je bakina obitelj. Potom se sele u Zagreb, a brigu o dvjema sestrama potom su preuzeli teta i tetak koji je, srećom, uspio preživjeti pad Vukovara i pet mjeseci torture u srpskim logorima.
Marijana je u Zagrebu završila osnovnu i srednju školu te Ekonomski fakultet, smjer financije, stekavši zvanje diplomirane ekonomistice, pa izvana nitko nije mogao spoznati oluje koje je uspješna mlada žena nosila u duši. Jer, s takvim gubitkom kakav je pretrpjela nije se bilo lako nositi, osobito u najosjetljivijoj tinejdžerskoj dobi.
– Mislim da će se svi složiti: tko to nije doživio, taj to ne može razumjeti. To je činjenica koja me zasigurno činila drukčijom od drugih i koja me takvom čini i danas. Ljubav djeteta prema roditeljima ne poznaje dob. I ne blijedi nikada – govori Marijana.
Ni ljubav prema Vukovaru nije blijedjela. U svoj grad prvi put se vratila sedam godina nakon što ga je napustila: ono što je zatekla bilo je potpuno drukčije od onog što je ostavila. Pravi povratak u Vukovar uslijedio je 2007. godine, kada je nakon završenog fakulteta dobila mogućnost odraditi pripravnički staž u svom rodnom gradu.
– Povratak nije bio nimalo jednostavan. No, tješila me je činjenica da sam bliža svojim roditeljima – reći će Marijana. U godini povratka, skupa s još dvoje vukovarske ratne siročadi osnovala je Udrugu djece poginulih i nestalih hrvatskih branitelja Domovinskog rata.
Nakon završenog obrazovanja, kao diplomirana ekonomistica najprije se posvetila radu u struci, radeći u Vukovarsko-srijemskoj županiji i Razvojnoj agenciji HRAST gdje se bavila pripremanjem i provedbom projekata, a njegujući demokršćanski svjetonazor i identitet koji je pronašla i u temeljima HDZ-a, odlučila se stranački, pa i politički angažirati. Njezin rad uočio je i vrh stranke.
– Bila sam voditeljica ureda tadašnjeg zastupnika u Europskom parlamentu Andreja Plenkovića, od kojeg sam puno naučila i s kojim i danas u njegovoj ulozi predsjednika Vlade, ali prije svega prijatelja, izvrsno surađujem. U HDZ sam se uključila vrlo mlada i uvijek ću u svom političkom radu, gdje god bila, ostati vezana za Vukovar i Vukovarsko-srijemsku županiju, gdje sam i počela svoj put – kaže Marijana Balić, koja je nakon rada u Bruxellesu u Europskom parlamentu, kao kandidatkinja iz V. izborne jedinice, postala zastupnica 9. saziva Hrvatskog sabora kao zamjena gradonačelniku Penavi.
S voju dužnost, kaže, promatra prije svega kao veliku čast i odgovornost da radi s kolegama na promjenama u Hrvatskoj, a osobito je u svom radu vezana za projekte i zakonske prijedloge koji se tiču slavonskih županija. Što ona kao političarka može učiniti za Vukovar? Misli li i ona, poput gradonačelnika Penave, da Vlada premalo čini za ovaj grad?
– U redovitom sam kontaktu s ministricom Gabrijelom Žalac, puno je projekata koje Vukovar može realizirati uz potporu sredstava iz fondova EU. Isto tako, aktivno surađujem sa svim ministarstvima, u kontaktu sam i s lokalnom zajednicom, u razgovoru s ljudima, trudim se Vukovar usmjeriti ka budućnosti. Kada je riječ o gradonačelniku Penavi, činjenica je da je on kao nijedan gradonačelnik do sada angažiran da Vukovar stane na svoje noge, da se pokrenu ulaganja i proizvodnja i da se počne otvarati veći broj radnih mjesta. Ova je Vlada već sada učinila za Vukovar znatno više nego one prijašnje. Vukovar zaslužuje pravedniju i bolju budućnost i ne smijemo dopustiti da postane grad slučaj, odnosno da nakon krvave obrane u Domovinskom ratu, jednu cijelu generaciju izgubimo u miru. Zato sam jedna od zagovornica donošenja novog prijedloga Zakona o razvoju grada Vukovara kojim bi značajno uklonili prepreke za ulagače i ubrzali proces gospodarskog oporavka, a gradu dali mogućnost da sustigne razvoj s ostalim dijelovima Hrvatske – kaže.
A njezina obitelj danas su nećaci Ivana, Korina, Noa, Nika, Vita i Petar, sestra, tetak, tete i baka. No, netko nedostaje, do boli. – Prema svojim roditeljima nosim neizmjernu ljubav i zahvalnost, a naše zajedništvo traje i dalje. Njihova žrtva moj je najveći poticaj da uložim svoje znanje i energiju i radim na stvaranju uvjeta za razvoj Vukovara i za bolji i kvalitetniji život naših ljudi u Hrvatskoj. Danas, 26 godina poslije, neosporno je kako je težina odrastanja bez oba roditelja ogromna, no znam da se moji roditelji ponose – kaže Marijana Balić.
Što se uistinu dogodilo s njezinom majkom i s njezinim ocem pitanja su na koje i danas traži odgovore, ali neće odustati dok te odgovore ne nađe. Sigurno je tek da su posmrtni ostaci njezina oca ekshumirani iz masovne grobnice na Memorijalnom groblju u Vukovaru, dok se mama još uvijek vodi kao nestala. Naposljetku, pitamo Marijanu što osjeća prema onima koji su njezine roditelje lišili života, a nju djetinjstva i odrastanja u roditeljskoj toplini.
– Ništa. Oni su za mene potpuno bezvrijedni. Bol i gubitak koji je nanesen mojoj obitelji nenadoknadiv je i neizreciv. No, ne volim se pretjerano zamarati promišljanjem o agresorima koji su odgovorni za strašne zločine. Osobito, ne želim sebi dopustiti da me ta nepravda odvede u osjećaje mržnje ili osvete, jer bi me to u neku ruku samo poistovjetilo s agresorom. Svojih roditelja uvijek ću se sjećati s radošću, kao što i naše društvo treba stalno čuvati sjećanje na sve žrtve Domovinskog rata i hrvatske branitelje koji su dali svoje živote za neovisnost Hrvatske. Svaki dan trebamo biti sretni i cijeniti što živimo u svojoj slobodnoj domovini. Ne volim gledati unatrag jer ono najtužnije nisam mogla birati. Zato danas živim s tim i gledam naprijed i živim za to da ni jedno dijete u Hrvatskoj nikada više ne doživi rat – poručila je Marijana Balić, jedna nimalo obična političarka.
Vi ste Marijana veći borac od bilo kojeg borca vi ste sa 10 godina ostali bez oca i majke i sa deset godina uzeli život i sav teret života u svoje ruke i danas opraštate uz vas je i sami Bog