Naslovnica Vijesti Zanimljivosti

Reportaža iz Beograda: Pogledajte kako se živjelo u Jugoslaviji

Ni u jedan direktorski ili službenički ured s drvenim ormarima do stropa nije se moglo zakoračiti, a da u njemu nije visjela Titova slika.
23. lipnja 2013. u 22:22 8 komentara 17586 prikaza
beograd (1)
Foto: Marko Mrkonjić/PIXSELL
Pogledajte galeriju 1/20

Dok su žene kratile kosu, muškarci su je puštali. Preferirala se vlažna frizura s puno briljantina jer gela nije bilo. U ženskim ormarima bezuvjetno je morao visjeti barem jedan komplet Coco Chanel. Suvremenija ulična moda, u fazi odrastanja svakoga klinca bivše Jugoslavije, nalagala je da se posjeduje i barem jedan par legendarnih bijelih borovskih startasica koje se “nikako nisu smjele miješati s kineskim šangajkama”.

Za društvo iz kraja

Kuhinje su mirisale po “omraženom” zagorjelom mlijeku, a kinodvorane, plesnjake i partijske sastanke ispunjavao je opori miris srebrnog bora zapakiran u zelenu bočicu istoga oblika. Pojava legendarnog Pina Silvestra 80-ih označila je “konačni raskid s balkanskom zaostalošću”. S ekskurzija su se slale razglednice: “Draga kevo, javljam ti se s izleta. Inače, danas je nedjelja pa smo se prošetali do partizanske bolnice Franja koja se nalazi iznad gradića Cerkno... Toliko. Primite puno pozdrava. Zdravo”.

To je samo djelić izložbe “Živio život”, postavljene u središtu Beograda, u nekadašnjoj Robnoj kući na dva kata, koja najmanje dvije generacije stanovnika bivše Jugoslavije vraća kroz mirise, okuse i druga osjetila u bezbrižan život od 1950-ih do 1990-ih.

– Ovo je izložba za društvo iz kraja – u šali je najkraće opisuje njezin autor, Beograđanin Živko Maletković.

Ni u jedan direktorski ili službenički ured s drvenim ormarima do stropa nije se moglo zakoračiti, a da u njemu nije visjela Titova slika. Za glomazni drveni stol sjedalo se u smeđu spužvastu, na rukohvatima uvijek pohabanu fotelju. Dok je službenicima prvi dnevni “zadatak” bio popiti kavu, direktor je u uvjetima radničke samouprave imao više glavobolje nego privilegija – morao je balansirati između Komiteta i Radničkog saveza.

 U svakoj smjeni vjenčanje

Omladinci su tada odlazili na ORA-e – omladinske radne akcije. Spavali su u zelenim šatorima, nosili prepoznatljive majice bez rukava uz natpise poput “ORA Sava 1960”. Grupe su se izmjenjivale svakih 28 dana kako bi raščišćavale ruševine, obnavljale pruge, putove, nasipe... Redovito se jelo četiri puta na dan, a na meniju međuobroka bio je nezaobilazni Mesni doručak.

Iako su brigade na samom početku brojile više muškaraca nego žena, godinama se omjer podebljao u žensku korist. Druženja su potom prerastala i u brakove. Svjedoče o tome i novinski napisi, poput jednog iz Večernjaka “U svakoj smjeni – jedno vjenčanje”. ORA je uvijek završavala proglašenjem najboljeg omladinca kojemu je dodijeljena značka “Udarnik”.

 – Taj je sistem imao pripadnost. Sa sedam godina si postajao pionir, poslije omladinac pa student. Sa svakim novim korakom u životu nekamo si pripadao – prisjeća se autor.

Revolucija je u to vrijeme stigla otvaranjem prvih supermarketa. Kupci su u njima slobodno mogli prošetati između polica, sami izabrati ono što žele kupiti i to odložiti u žičane košarice s crvenom drškom. Građani svoje oduševljenje nisu mogli skriti, ali su tada i komentirali: “Narod će sve ovo pokrasti! Pa, roba je na izvol’te! Biraj!” Na policama nije bilo stranih proizvoda. Kupovalo se samo “domaće”. Mlijeko u tetrapaku plave boje u obliku piramide, u smeđoj bočici losion poslije brijanja Brion koji je koristio “ozbiljan radni čovjek, uvijek umjereno zabrinut zbog situacije”, Solea, krema za svako doba. Jele su se Kraševe napolitanke Novela i keks Bambi Plazma. S Bambijeve prve ambalaže kupcu se poručivalo: “Kvalitetan keks je zamjena za meso.” S dupkom punim košaricama odlazilo se potom do velikih crvenih metalnih blagajni s ispupčenim brojevima po kojima je prodavačica udarala iz sve snage da bi se natiskao račun i otvorio pretinac s novcem. Svaki dodir s tipkama svojim je zvukom parao uši.

– Jao, mama, vidi ovo! Zdenka sir. Nisam ga voljela, a mlijeko u tetrapaku si mi svaki dan donosila s posla – oduševljeno je uskliknula 37-godišnja Jelena iz Beograda koja je zajedno sa svoje dvoje djece, sedmogodišnjom Majom i petogodišnjim Danilom, te 64-godišnjom majkom Desankom ugledala prostor nekadašnjeg supermarketa.

Umjesto današnjih kafića odlazilo se tada sjesti u gradsku kavanu ili predahnuti “nakratko” u obližnju krčmu otvorenu na prvom uličnom uglu. Stolovi su se ondje prekrivali uobičajenim kariranim stolnjacima. Uglovi su se često popunjavali šareno osvijetljenim džuboksima s ponudom “trendovskih” pjesama. Izbor je tih godina često “padao” na legendarnog Ivu Robića i njegovu “Samo jednom se ljubi, sve je ostalo varka...” uz čije su se taktove na plesnjacima isključivo mogli otplesati “stiskavci”. No, dinari su se ubacivali i kako bi se čulo poznato zviždanje iz filma “Most na rijeci Kwai”.

Trosjed i fotelje s čupavcima

– Nekome je potrebno dvije litre votke da uđe u depresiju, a nekome su dovoljne dvije Cockte pa da uđu u nostalgiju – rezimirao je pogledavši ovu izložbu jedan posjetitelj.

 Dok u susjedstvo nisu stigli prvi crno-bijeli televizori marke EI koji su zauzimali počasno mjesto na regalima kombiniranih soba u kojima je glavna pozicija pripadala trosjedu i dvjema foteljama prekrivenim najčešće bijelim čupavcima, sjedilo se uz radioprijamnike, slušalo prijenose i navijalo “za svoje”. Nije u to vrijeme prošla nijedna nogometna utakmica, a da svi nisu poskočili kada je komentator Mladen Delić uzviknuo: “Ljudi, je l’ to moguće? Moguće, moguće.” Zadovoljstvo se nije skrivalo ni kada je koševe tricama punio Dražen Petrović, a direktom ili krošeom protivnike na pod obarao boksač Mate Parlov.

– Sviđa mi se ideja. Donio sam bijeli šal Ćire Blaževića koji ga je zbog toga izvadio iz sefa, boksačke rukavice Mate Parlova, dres Dražena Petrovića, kapicu vaterpolista Ratka Rudića s Olimpijskih igara iz Moskve 1980. godine. Goran Bregović dao mi je svoje cipele koje će, također, biti izložene – kaže hrvatski glumac i redatelj Dejan Aćimović, koautor izložbe “Živio život”.

Eksponate je obogatio i statuom koju je dobio Zdravko Čolić kada je prodao svoju milijuntu ploču.

Dok su mladići popodneva provodili gurkajući se uz svjetleće i bučne flipere slušajući Idole, Plavi orkestar, Disciplinu kičme, Nenu Belana i njegove Đavole... Davorin Popović uglazbio je svoju “priču o velikoj ljubavi prema anonimnoj djevojci iz Sarajeva” u “Bacila je sve niz rijeku”. Školsko zvono prekidalo je mir u učionici poredanoj s drvenim klupama čiji su đaci ne trepćući zurili u veliku katedru s globusom iza koje je na zidu visjela zelena ploča. Po njoj su se matematički računi i prva slova redovito učila pisati škripavim kredama. Ispod stolova su se “dodavali” i ispunjavali učenički leksikoni s već klasičnim pitanjima: “Imaš li simpatiju?”, “Koja ti je boja najdraža...?”

– Ovo je međunarodna izložba jer su sve republike sada samostalne države. Izbjegli smo političku konotaciju i pokazali ono što je upečatljivo po nama. Uspjeli smo kod ljudi izazvati emocije i osvojiti sve generacije posjetitelja. Ostalo nam je eksponata za još 1000 kvadrata prostora koji sada nisu stali – opisao je Živko iza kojega je ekipa s od oko stotinu asistenata koja je više od godinu dana neumorno skupljala i tragala za stvarima “iz toga doba”.

 Nastavak na jesen

 Točan broj izloženih predmeta još je nepoznat jer se oni tek sada popisuju. No, Robnom kućom Beograd u samo dva tjedna od njezina “novoga” otvorenja prošetali su se posjetitelji iz svih krajeva nekadašnje Jugoslavije. Ovakav postav “Živio život” zadržat će se do kraja srpnja, dok se za jesen priprema nastavak. Materijala ne nedostaje. Kroz njega će se obuhvatiti još jedno područje “boljega života” – gospodarstvo.

 – Došli smo do nekih frapantnih informacija pregledavajući reklamne filmove pojedinih firmi u tome razdoblju. Tako smo došli do podatka da je, primjerice, “14. oktobar” iz Kruševca 1988. godine izvezao bagera i rovokopača u vrijednosti 280 milijuna američkih dolara – iznio je autor prikupljene činjenice napominjući kako su, zbog velikog interesa publike, već počeli i s pregovorima da prvi dio izložbe “Živio život” krene na “turneju”. Jedna od mogućih postaja do kraja godine bio bi Zagreb, a interes su pokazali i Slovenci, pa čak i Austrijanci, Nijemci... Neumorni su i kolekcionari koji im se svakodnevno javljaju, kao i građani donoseći stvari kako bi se dopunila izložba sa svim detaljima “bezbrižnog života običnog čovjeka”.

Elipso

  • Avatar pinokio-wien
    pinokio-wien:

    Došli smo do nekih frapantnih informacija pregledavajući reklamne filmove pojedinih firmi u tome razdoblju. Tako smo došli do podatka da je, primjerice, “14. oktobar” iz Kruševca 1988. godine izvezao bagera i rovokopača u vrijednosti 280 milijuna američkih dolara – iznio ... prikaži još! je autor .... Tpliko ne izveze cijela hrvatska u godini gospodnjoj 2013 ...

  • aabbcc:

    Kao interesantno. Pusilo se na svim mjestima ali tada duvanski proizvodi i cigarete nisu smrdile kao ove danas...

  • Vid:

    Kad se vec spominje da su na svakom zahodu visjele slike namrstenog bravara Tite , treba isto tako spomenuti da su u svim javnim prostorijama na zidovima postojali natpisi "Ne pljuj na pod". Zahodi su bili smrdljivi cucavci a za ... prikaži još!a papir se nije ni znalo pa se prstom pisalo po zidu... Jugonostalgicari bi se toga trebali sjecati ...

Message