Protivnici cijepljena rođeni su u idealnom vremenu tolike količine (dez)informacija da se čini sasvim legitimnim postupati prema osobnim preferencijama, a ne stručnim mišljenjima. Zašto bi opetovano dokazana činjenica da cjepivo protiv ospica ne uzrokuje autizam i dalje bila diskutabilna? Doktor, koji je isticao tu navodnu korelaciju, a koji je u međuvremenu izgubio dozvolu za obavljanjem svog rada, više izgleda kao zaluđenik u teorije zavjere koji nastupa u popodnevnim televizijskim emisijama, nego kredibilan znanstvenik na čije se mišljenje šira javnost može osloniti.
Diskusija oko ospica nije jedini primjer devalorizacije kompetentnih mišljenja spram spinova, zavjera, osobnih stavova i ostalih inačica propagiranja neistina, ali govori o ozbiljnosti ovog problema. Svjetska zdravstvena organizacija objavila je popis deset najvećih prijetnji zdravlju, a upravo protivnike cijepljenja ističe kao jednu od najvećih. Danas se svakog predstavlja kao eksperta, kad se u biti radi samo o još jednoj osobi s mišljenjem, na koje naravno ima pravo, ali prostor koji dobivaju u nerazmjeru je s njihovom realnoj informiranosti o temi. Dovoljno je pogledati nekoliko političkih/mozaičkih emisija na televiziji i lako ćete primijetiti sličnu garnituru ljudi. Sve odreda renesansni ljudi koji su jednako snalažljivi u temama od umjetnosti, znanosti do političke situacije i ekonomske krize. Ili? Podcjenjujemo intelektualnu snagu i sposobnost vlastitih građana zaglupljujući ih tipom rasprava – moji protiv njihovih - i to uglavnom oko efemernih pitanja. Svjedoci smo sve jačih podjela na dobitnike i gubitnike u globalizaciji, dok nas Internet, nasuprot početnom optimizmu, sve više svrstava u sve manje niše u kojima se traže istomišljenici.
Taj trend dodatno dijeli društvo, nespremno da ostvari kulturu dijaloga nužno za njegov ne samo prosperitet, nego i opstanak. Takav koncept oponašanja trendova jest pokazatelj ispraznosti, mimikrija kojom se prikriva životna zbunjenost. A upravo bi toliko povijesno obilje informacije trebalo dovesti ne samo do veće, nego bolje informiranosti i demokratičnosti u pristupu znanju. Relativizam i demokracija “u kojem smo svi isti” dovela je do toga da svi imaju mišljenje, bez obzira na znanje. Pa kao što glazbena ili književna kritika mora biti pomalo elitistička, tako i o temeljnim ekonomskim ili medicinskim pojmovima mogu govoriti samo oni koji imaju barem bazična znanja o tome, a o tome uglavnom lupetaju (samoprozvani) filozofi, sociolozi, politolozi i ostali intelektualci općeg tipa.
Taj pristup jednakosti dovodi do nekompetentnosti, odnosno do tog da se stajališta zauzimaju samo na bazi ukusa, simpatija i emocija. To uglavnom i jest slučaj kada ljudi na pozicijama odlučivanja nemaju stvarnih znanja, ali smatraju da im pozicija automatski daje pamet da mogu odlučivati o bilo čemu, poput zastupnika u parlamentima ili strankama, ali, da ne štedimo ni sebe – i kolumnista.
