Prošlost gradova teče njihovim ulicama, kamenje se sjeća minulih stoljeća, s krovova nas gledaju sjene davnih vremena, a danas jako i visoko drveće posađeno je u neko gotovo zaboravljeno vrijeme. Ovim je riječima Lelja Dobronić, koja je svoj život posvetila proučavanju prošlosti Zagreba, započela jedan od čak 499 naslova koje je obradila u vremenu od 1949. do 2003. godine. Malo se danas spominje, a njezin golem i raznovrstan opus zaslužio je posebno mjesto u hrvatskoj povijesti umjetnosti.
Lelju Dobronić privlačile su manje poznate ili nepoznate, slabo istražene ili zanemarene teme. Bez okolišanja upuštala se katkad u naoko nerazmrsive probleme, bila je podjednako temeljit i oprezan, optimističan i strastven istraživač. Nisu je plašili labirinti ni nedogledi arhiva, ni stvarne guštare teških terena i nedokučivost materijalnih relikata daljih ili bližih prošlosti. Istraživanja u arhivima upotpunjavala je osvajanjem prostora, postojano provjeravajući rezultate kabinetskog rada iskustvom terena. Tu je dvojnost njegovala i razvijala godinama sve kompleksnijim projektima, na kojima inače rade interdisciplinarni timovi historičara, arheologa i historičara umjetnosti. Nije utemeljila školu jer je uvijek bila individualist i na svoje pohode polazila sama, ali je mnogima bila uzor i postavila kriterije koji su postali obveza i pravilo.
Radovi Lelje Dobronić nezaobilazni su za sve istraživače zagrebačke prošlosti
Za vrijeme svog života Lelja je napisala čak 499 naslova, a privlačile su je slabo istražene teme. Količina i brzina njezina rada zbunjivale su suvremenike, koji su prosvjedovali protiv njezina napredovanja govoreći da je — premlada
Još nema komentara
Za komentiranje je potrebna prijava/registracija. Ako nemate korisnički račun, izaberite jedan od dva ponuđena načina i registrirajte se u par brzih koraka.