Njemački filozof Herbert Schnädelbach je svojevremeno šokirao svijet svojom radikalnom i prilično kontroverznom kritikom kršćanstva. Njegovih “sedam urođenih mana jedne zastarjele svjetske religije” izazvalo je živahnu raspravu na njemačkom govornom području. Njegova je teza da je “pisano kršćanstvo već doživjelo svoj kraj u suvremenom svijetu, a da ono toga uopće nije svjesno... Kršćanske crkve više zapravo i nemaju ništa specifično kršćansko za reći.”
On je uvjeren da je kršćanstvo doista imalo pozitivan utjecaj na našu kulturu, ali i da se njegova moć na koncu iscrpila ili je samo prešla u energiju profanog humanizma.” Svoje provokativno izlaganje o budućnosti kršćanstva filozof je završio riječima kako bi “posljednja služba kršćanstva čovječanstvu bila njegovo izumiranje”. Jer samo bi se tako “prokletstvo kršćanstva moglo pretvoriti u blagoslov”. Njemački filozof nije usamljen u takvom razmišljanju, ali zar je danas kršćanstvo doista u tako lošem stanju da se govori o njegovu kraju? Je li opravdana ona sad već mitska zabrinutost da će jačanje islama Europu pretvoriti u “Eurabiju” i da će kršćanstvo igrati tek ulogu nebitne manjine bez ikakva utjecaja na javni prostor u politici, kulturi i društvu?
Kršćanstvo je jedini garant opstanka zapadne civilizacije, kao što je i za opstanak identiteta hrvatskog naroda. Jer brojni neprijatelji kao turci, srbi, komunjare pokušali su na sve načine uništiti idenitet Hrvata no uvijek se našlo velikana kao što je Stepinac koji su bili oslonac i savjest naroda.