Tog sudbonosnog petka, 11. 11. 2011., Slaven Bilić, izbornik hrvatske nogometne vrste, trebao je čudo u Istanbulu. Uoči utakmice s Turskom, u kojoj je pobjeda značila plasman vatrenih na Euro iduće godine, znao je Nane da je na kocki mnogo više od odlaska na smotru najboljih reprezentacija Starog kontinenta.
Njegova pozicija izbornika, milijuni kojima se nada HNS, ali i povjerenje publike kojoj je nogometna reprezentacija svetinja. Iz Zagreba su Bilić i njegovi Boysi ispraćeni sa skepsom. Nakon debakla u Grčkoj svi su tražili izbornikov skalp, odlazak, s naslovnica je vrištalo “Biliću, odlazi”, a potencijalni kandidati za izborničku fotelju počeli su otvoreni rat... I tada, u drugoj minuti, pod proplakalim istanbulskim nebom, Bilić je dočekao svoje čudo. Podario mu ga je Ivica Olić, šokiravši Turke svojom golčinom. Golčinom koju je posvetio izborniku. Poslije će popularni Ola objasniti da je taj the gol posvetio Slavenu jer “izbornik nikada nije prestao vjerovati u svoju momčad i jer je pokazao da se ne boji”.
Nogometaš s diplomom, ma daj!
Možda je upravo taj gard, pokazivanje zubi protivniku, odredio Bilićev put. Jer još od najmanjih nogu, kažu ljudi bliski izborniku, znao se izboriti za ono što želi a da pritom ne našteti drugima. I sam Bilić kaže da je za to najzaslužniji njegov otac koji ga je naučio “da uvijek bude ono što jest”. Otac je kriv i za Slavenovu zaluđenost nogometom i Hajdukom. Slikovito je Bilić, koji je revolucionarne 1968. svijet ugledao tek 200 metara od legendarnog Hajdukova igrališta na Starom placu opisao utjecaj svog oca. – On me i infeta – objasnio je Bilić svoju privrženost Hajduku i nogometnoj lopti u biografiji koju je napisao Vlado Vurušić. Naučili su ga roditelji i da je važna škola pa je bio jedini nogometaš u generaciji koji je išao u gimnaziju i poslije upisao fakultet. Uspio ga je i završiti, paralelno gradeći i nogometnu karijeru, ali diplomu pravnika, čim ju je stekao, objesio je o klin.
– Nogomet je moj prvi odabir, moj put – ponovio je Nane bezbroj puta.
Na splitskom Pravnom fakultetu dogodila se Biliću i ljubav. Upravo ondje upoznao je svoju suprugu Andrijanu, koja je s njim i njihovo dvoje djece, Leom i Alani, 12 godina, nakon kojih je njihova ljubavna priča završila razvodom, putovala Njemačkom i Engleskom, gdje je Bilić gradio karijeru stopera. No kruna njegove karijere nisu briljantne igre u West Hamu ili Evertonu, nije ni činjenica da je svojedobno bio najplaćeniji branič na svijetu. Ne, njegovi najveći uspjesi vezani su uz kockasti dres, a posebno mjesto u srcu ima bronca sa Svjetskog prvenstva 1998. Svi koji su upoznati s likom i djelom Bilića nogometaša znaju da je utakmice, svih sedam, igrao pod blokadama oporavljajući se od slomljenog kuka. Tu je pokazao od kakvog je materijala satkan i da predaja nije njegov izbor. Osim toga, Ćiro Blažević, koji je tada bio na čelu vatrenih, dobro je opisao Bilića rekavši da je on jedini igrač koji mu se smio petljati u taktiku. – Svakog drugog najurio bih iz svlačionice, ali ne i njega. Jer ono što govori ima smisla. I u igračkim je danima pokazivao trenersku crtu – kazao je Ćiro.
Kada je 2006. preuzeo reprezentativnu klupu, nakon debakla na SP-u u Njemačkoj, Bilić je dočekan kao spasitelj, kao svježa krv koja će uljuljkanim kockastima udahnuti nov život. I uistinu, uspio je složiti momčad, dodati nekoliko osvježenja i briljirati u kvalifikacijama za Euro. Pobjeda nad Englezima na Wembleyju (3:2) i Petrićev gol nešto su što će se generacijama prepričavati. Upravo je ta utakmica pokazala kakav je Bilić trener, da je taktičar, da je lucidan, ali i da ima viziju. I da ne pušta. Čak ni obožavanim Englezima. Jer Engleska mu je, kaže, uz Hrvatsku najdraža zemlja, mjesto gdje bi mogao živjeti. No, nakon plasmana na Euro 2008. kola su krenula nizbrdo, počelo se pričati o izbornikovoj smjeni, reprezentativci su postajali sve nervozniji. Neodlazak na SP 2010. u Lijepoj Našoj doživljen je kao velik neuspjeh, javnost je zahtijevala promjene. No, čelni ljudi HNS-a sve su nade i dalje polagali u Bilića. Danas, kada je ponovno jedan od najobožavanijih likova medijske scene, reći će s punim pravom, iako su mu samo deset dana prije trijumfa u Istanbulu bili spremni uručiti otkaz.
Sudbinu kroje plasman i Mamić
Tijekom trenerske karijere suočio se Bilić i s neposluhom, izdajom. Samo nekoliko dana uoči izborničkog debija njegove uzdanice Srna, Balaban i Olić išuljali su se iz kampa u Čatežu i tulumarili do sitnih sati uz cajke. Izbornik nije dvojio, najurio je veselu trojku iako za njih nije imao alternativu. Pokajnički su se ubrzo vratili među vatrene, a i danas se, kažu, srame tog nepromišljenog postupka.
Kritičari zamjeraju Biliću da je s igračima u preintimnom, prijateljskom odnosu, on pak tvrdi da se uvijek zna tko je šef i ta se granica ne smije prijeći. Osim za nogometom, lud je Bilić i za glazbom, za koju kaže da mu je samo hobi, iako ima grupu Rowbau s kojom s vremena na vrijeme “praši” po klubovima. – U posljednje vrijeme sve manje – žali se. Ipak, kada je u pitanju budućnost, Bilić se ne vidi u glazbi.
– Volim glazbu, ali moj je život nogomet. I nakon izborničke funkcije rado bih bio trener. Najradije u nekom engleskom klubu, ali ne bih odbio ni Hajduk ili Dinamo – svojedobno je objasnio.
Roker po vokaciji, Bilić ipak nije isključiv prema glazbi, štoviše, nije tajna da je prijatelj s Markom Perkovićem Thompsonom čije nove pjesme uvijek rado presluša.
Važno mjesto u izbornikovu životu ima obitelj, ali kada je privatni život u pitanju, zakopčan je do grla. O razvodu i djeci ne želi govoriti, osim da uživa u svakoj sekundi koju provede sa svojim malcima. Djevojku Ivanu Đeldum, s kojom broji već više od dvije sretne godine, ne skriva od javnosti, ali pokušava je sačuvati od znatiželjnih pogleda. Kad su pak u pitanju poroci, jednu ružnu naviku vuče iz studentskih dana – cigarete. – Nikom ne bih preporučio da počne pušiti jer to šteti, ali ja u cigareti guštam. Uostalom, ne pušim puno – objasnio je.
Uoči izbora, kad se nagađa o poznatim sportašima na listama uglednih stranaka, netko se sjetio i Bilićeva angažmana u političkoj bari. Izvukli su mu iz naftalina podatak da je, uz ostale vatrene, potpisao pismo za generala Gotovinu, ali i da se svojedobno našao kao nositelj na listi svog prijatelja poduzetnika.
– Bio je to jednodnevni izlet, zapravo pomoć prijateljima i izraz uvjerenja, ali inače sam potpuno cijepljen od politike. Moj su izbor nogomet i glazba – ponovio je Bilić nekoliko puta. Nakon turbulentnog razdoblja, Bilić može zadovoljan zakoračiti u 2012. Izbornički ugovor na snazi mu je do ljeta, a plasman u Ukrajini i Poljskoj te raspoloženje Zdravka Mamića, koji mu je nakon Grčke simboličnim poljupcem spasio kožu, pokazat će hoće li morati trbuhom za kruhom ili će mu baza ostati u Rusanovoj.
SLAVEN BILIĆ
Prije Istanbula bio je nepoželjan, sada ga slave kao spasitelja
Bilo bi zanimljivo zaviriti u dnevnik izbornika kojem je trenerski angažman visio o koncu. U deset dana prošao je pravu kalvariju, svi su ga se odrekli, počela je otvorena borba za njegov posao, a pobijedivši Turke, uskrsnuo je iz mrtvih
Komentara 11
DA
Š
DU
on je nepozeljan i sada. ko ga slavi ko spasitelja. markovic, srebric. jer im je spasio milione a naj vjerojatnije i \"radna\" mjesta.
Važna obavijest
Sukladno članku 94. Zakona o elektroničkim medijima, komentiranje članaka na web portalu i mobilnim aplikacijama Vecernji.hr dopušteno je samo registriranim korisnicima. Svaki korisnik koji želi komentirati članke obvezan je prethodno se upoznati s Pravilima komentiranja na web portalu i mobilnim aplikacijama Vecernji.hr te sa zabranama propisanim stavkom 2. članka 94. Zakona.
Za komentiranje je potrebna prijava/registracija. Ako nemate korisnički račun, izaberite jedan od dva ponuđena načina i registrirajte se u par brzih koraka.
Otvori KEKS Pay
Martina ko njega jos slavi? Spasio nas je iz necega u sto nas je svojim neznanjem i uvalio.Imao je ludu srecu da je naisao na Turke koji su u gorem rasulu bili nego mi ali samo u prvoj utakmici. Vecc utakmica u Zagrebu je pokazala ono staro lice Biliceve repke-jalovost u napadu i nemogucnost da se tempom slomi protivnika pred svojom publikom.