Trebali ste to znati kada ste prvi put osudili čovjeka znajući da je nevin, bio je odgovor američkog suca koji je u Nürnbergu osudio njemačkog suca koji je kazao kako nije mogao pomisliti da će nacizam dovesti do tolikih strahota. Trebao je znati kada je prekršio zakon u ime politike. Presedan postaje uobičajeno ponašanje. Ta epizoda opisana je u maestralnom filmu “Suđenje u Nürnbergu” iz 1961. i na nju ćemo se vratiti jer se dogodila i u stvarnosti. U Nürnbergu se sudilo i njemačkim sucima koji su svojim presudama potpomogli nacistički režim.
Zapravo u široj javnosti poznat je glavni nürnberški proces protiv najvećih ratnih zločinaca, koji je započeo 19. studenoga 1945. i završio je 15. listopada 1946. godine, ali je bilo još 12 procesa koji su završili 1949. godine. Procese njemačkim nacistima organizirali su Saveznici nakon završetka Drugoga svjetskog rata. Suđenju je predsjedalo osam sudaca (četiri glavna i jedan zamjenik za svakog suca (SAD, SSSR, Ujedinjeno Kraljevstvo, Francuska). Ukupno su optužene 24 osobe po četiri točke optužnice: ratni zločini, zločini protiv čovječnosti, poticanje agresije te poticanje ili sudjelovanje u zločinima protiv mira.
Na koncu su izrečene presude: 12 smrtnih kazni, tri doživotne kazne zatvora, četiri osude od 10, 15 ili 20 godina zatvora i tri oslobađajuće presude. Trojica oslobođenih su Franz von Papen (vicekancelar u vladi kancelara Adolfa Hitlera), Hjalmar Schacht (predsjednik Reichsbanke) i Hans Fritzsche (radijski komentator kojemu je na procesu u Nürnbergu suđeno jer se nije moglo suditi pokojnom ministru propagande Josephu Goebbelsu).
Na ostalih 12 procesa suđeno je liječnicima, sucima i tužiteljima, članovima policije i SS-a, šefovima i vlasnicima industrija, ministrima i dužnosnicima nacističke države. Bilo je ukupno 185 optuženih osoba, od koji je 24 kažnjeno smrtnom kaznom, 20 kaznom doživotnog zatvora, 98 kazni bile su vremenske od 18 mjeseci do 25 godina zatvora, a 35 optuženika je oslobođeno. Dakle ukupno na 13 procesa bilo je optuženo 210 osoba od kojih je 36 kažnjeno smrću, a čak 38 osoba oslobođeno je optužbi. Ako se tome doda da je najmanje 50 ratnih zločinaca i 300 ostalih dužnosnika nacističke države pobjeglo iz Njemačke, onda je broj osuđenih stvarno mali u odnosu na sva počinjena zla. A, i optuženici su se branili govoreći kako su samo izvršavali svoje dužnosti, provodili odluke koje su drugi donosili. Čak su i zapovjednici konclogora govorili kako su samo revno provodili državne zapovjedi.
Evo kratke priče jednog od zapovjednika koncentracijskog logora, koji nije procesuiran u Nürnbergu, nego je poslije je uhvaćen u Brazilu. S njim je 1971. u zatvoru razgovarala istraživačka novinarka i povjesničarka Gitta Sereny, a objavljena je 1974. godine. Knjiga je kod nas prevedena “Treblinka: put u tamu” (“Into that Darkness). Riječ je o Franzu Paulu Stanglu rođenom 1908. u Austriji. Bio je austrijski vojnik, pa SS-ovac, pa zapovjednik konclogora Sobibór i Treblinka. Nakon Anschlussa, odnosno njemačkog pripajanja Austrije, bio je zapovjednik dvorca Hartheim u kojem se 1940. provodio program T4, odnosno sustavno ubijanje psihijatrijskih bolesnika i invalida kako bi se provela nacistička teorija o čistoj rasi. Prebačen je u Poljsku 1942. gdje mu je zapovjednik bio Odilo Globočnik, rođen 1904. u Trstu, slovenske nacionalnosti, časnik SS-a koji je bio supervizor gradnje konclogora u Poljskoj. Globočnik je Stanglu povjerio upravljanje konclogorom Sobibór od ožujka do rujna 1942. i onim u Treblinki od rujna 1942. do kolovoza 1943. Stangl se smatrao jednim od najboljih zapovjednika konclogora u Poljskoj. Nakon upravljanja logorom smrti Treblinka, Stangl je 1943. poslan da upravlja njemačkim konclogorom Risiera di San Sabba na sjeveroistoku Italije, u koji su deportirani partizani i Židovi.
Poslije svibnja 1944. godine, Stangl je najprije otišao u Udine, a onda u Rijeku, te se vratio u Njemačku u travnju 1945. Američki su ga vojnici uhitili u jednom selu u Austriji te je dvije godine bio u zatvoru u Glasenbachu, a koncem 1947. predan je austrijskim vlastima kako bi ga procesuirali kao sudionika programa provedbe eutanazije nad psihičkim bolesnicima i invalidima. Prije završetka procesa 30. svibnja 1948. uspio je pobjeći iz zatvora te je stigao u Italiju, u Rim. Austrijski biskup Alois Hudal, koji je bio šefom austrijsko-njemačke kongregacije u Rimu, koji je mnogim ratnim zločincima omogućio bijeg u Južnu Ameriku, Stanglu je nabavio vizu za Siriju i našao posao u tvornici tkanina u Damasku. Obitelj mu je došla u Damask 1949. i svi su se 1951. preselili u Brazil. Stangl je našao posao u pogonu Volkswagena u São Paulu i, bez obzira na to što je zadržao svoje ime, tek je 1967., zahvaljujući potrazi Centra Simon Wiesenthal, bio otkriven te ga je brazilska policija uhitila. Izručen je Zapadnoj Njemačkoj i procesuiran za ubojstvo 900.000 osoba, odnosno muškaraca, žena i djece. Njegova je obrana bila: “Imam čistu savjest. Jednostavno sam ispunjavao svoje zadatke.”
Osuđen je na doživotni zatvor 22. listopada 1970. Stangl je umro od infarkta u zatvoru u Düsseldorfu 28. lipnja 1971. Samo nekoliko sati nakon što je završio intervju koji je dao novinarki Gitti Sereny. Govorio je o svom životu. Sereny ga je više puta pitala za savjest dok je bio šefom konclogora. Stangl nije odgovarao. Na koncu je ponovio kako je samo “savjesno ispunjavao dane mu zadatke. Bio sam savjestan državni dužnosnik”.
To je bila obrana svih optuženika. Drži se kako su kroz nürnberške procese Nijemci proživjeli katarzu, ali nije baš posve tako. Oni, srećom manjina, koji su tada mislili da državni nacistički dužnosnici samo ispunjavaju zadatke nisu izmijenili svoje mišljenje, nisu prošli katarzu, premda je namjera procesa bila i to da Nijemci i cijeli svijet shvati što je učinio Hitlerov režim. No, nacističkih sljedbenika ima i danas, i to ne samo među osporavateljima holokausta već i šire.
No o nürnberškim su se procesima vodile i polemike. Prije svega zbog metode kojom se razvio, a onda i zbog sudaca, redom iz savezničkih redova. Njemački pravni stručnjak Hans Kelsen, koji je smatrao da se nacistima treba suditi, imao je primjedbi na sastav suda.
– Može li međunarodni sud biti adekvatniji za tu zadaću od nacionalnoga građanskog ili vojnog suda – pitao se Kelsen i naglašavao kako bi samo sud koji bi bio sastavljen na osnovi međunarodnog sporazuma u kojem ne bi bili samo pobjednici već i poraženi izbjegao poteškoće.
Odgovorio mu je profesor sa Sveučilišta u Oxfordu Al Goodheart, koji je kazao da Kelsenov prijedlog može teoretski zvučati privlačno, ali je u suprotnosti s provođenjem zakona bilo koje zemlje. Ako bi se provodio Kelsenov prijedlog, onda se ne bi moglo suditi ni jednom špijunu jer bi mu sudili suci neprijateljske države.
Bez obzira na razne primjedbe, ipak nije bilo onih koji su smatrali da bi sud trebao biti neutralan. Osuđenici su imali pravo tražiti od sudaca da budu pravedni. Nije se tražilo da budu neutralni. Zapravo isto načelo vrijedi i za kaznene zakone. Ni jedan lopov se ne može žaliti što mu sudi sud poštenih građana.
U palači pravde u Nürnbergu postavljena je i tribina za novinare, te druga za publiku. Postavljeni su i svi instrumenti za simultano prevođenje. Više od 400 ljudi svakodnevno je dolazilo pratiti proces zajedno s novinarima iz 23 države, odnosno taj prvi proces koji je trajao nešto manje od godinu dana pratilo je 325 listova, agencija i radija. Dakle, milijuni ljudi u cijelom svijetu preko medija mogli su pratiti nürnberški proces. Je li bio dramatičan? Ne! Postao je dosadan. Britanska spisateljica Rebecca West napisala je u kolovozu 1946. za list New Yorker kako je “sudnica gradić dosade. Svi su sudionici na rubu ekstremne dosade”. Kako je proces najvećim zločincima svih vremena mogao postati dosadan? Odgovor se nalazi u jednoj tajnoj mjeri o strategiji optužbe. Idejni začetnici procesa smatrali su da je bolje osuđenicima suditi na osnovi dokumenata, a ne svjedoka. Bilo je 19 skupina istražitelja koji su proučavali dokumente, spise, otišli na mjesta strahota, razgovarali s ljudima i na koncu sastavili optužnice. Šef američkih tužitelja Robert H. Jackson smatrao je da treba prikupiti cijelu dokumentaciju kako buduće generacije ne bi mogle reći da ne vjeruju da su ti zločini i strahote stvarno počinjeni. Da su ljudi dolazili svjedočiti, moglo bi se zatim pomisliti da su bili prisiljeni. Ovako su analizirani dokumenti koje su napisali nacisti, slike i snimke koje su oni snimili. Član optužbe Robert Storey poslije je napisao kako cilj nürnberškog procesa “nije bio jednostavna kazna za zapovjednike i čelnike nacističke Njemačke, već je najvažnije bilo zadržati za buduća vremena ono što je učinio Hitlerov režim”.
Dokazi koji su izneseni na nürnberškom procesu postali su temeljem spoznaje o holokaustu, o industrijskoj upotrebi logora u Auschwitz za ubijanje Židova, i ne samo njih. Upravo da se ne kaže kako svjedočenja nisu istinita, optužba se temeljila na dokumentima koje su načinili samo nacisti. Dakako nije ostalo mnogo dokumenata jer su neke uništili nacisti kada su vidjeli da će izgubiti rat, a neki su uništeni tijekom savezničkog bombardiranja. Ipak je prikupljeno više milijuna dokumenata i optužba je na nürnberškom procesu predstavila tri tone papira zapisa. Prikupiti ih i predstaviti bio je golem posao, posebno ako se zna da je proces započeo neposredno poslije završetka rata. Mnoge dokumente su poslije izučavali povjesničari. Optužba je zauzela stajalište kako ne treba od dokumenata stvarati spektakl na sudu.
Premda su, primjerice, mnogi dokumenti Gestapa uništeni prije dolaska Saveznika, ipak su neki nađeni u uredima te državne tajne policije po njemačkim gradovima. Među dokumentima koji su predstavljeni na nürnberškom procesu su i oni s konferencije u Wannseeu, nazvanom po predgrađu Berlina gdje se sastao vrh vladinih dužnosnika nacističke Njemačke i čelnika SS-a na kojoj je dogovorena suradnja administrativnih čelnika različitih vladinih odjela u provedbi konačnog rješenja židovskog pitanja, odnosno njihovo pogubljenje. Predstavljeno je i izvješće Einsatzgruppen koje opisuje kako su “operativne jedinice” ne samo u Sovjetskom Savezu i Poljskoj te drugim državama ubili više od milijun ljudi u provedbi plana konačnog rješenja, odnosno uklanjanja Židova, Roma i političkih protivnika.
Povijesni dokazi izneseni na nürnberškom procesu papirnati su dokumenti, a snimke koje su načinili fotografi i snimatelji nacističke Njemačke potvrđivali su provedbu zapisanog. Vidjelo se što je “proizvela” nacistička ideologija, a neki od fotografa i snimatelja dokumentirali su sve to s ponosom. Na početku procesa tužitelj Jackson kazao je kako će biti prikazane slike i snimke koje su o konclogorima snimili Nijemci. Predstavljen je i album slika čelnika SS-a Jürgena Stroopa na kojima se vidjelo uništenje varšavskog geta u proljeće 1943. Prema proračunu Stroopa, njegovi su vojnici zarobili 55 tisuća Židova ubivši najmanje 7000, a još 7000 Židova poslali su u konclogor Treblinka.
Gotovo je nevjerojatno da nakon tih dokumenata predstavljenih na nürnberškom procesu ima još onih koji negiraju holokaust i nacistička zlodjela. Na poricatelje vjerojatno utječu i lažne priče o tome da je Hitler uspio pobjeći itd., ali i istine o tome da su mnogi čelnici Trećeg Reicha, kao što su Eichmann, Mengele, Priebke i drugi, oko 50 ratnih zločinaca i više od 300 vojnih nacističkih dužnosnika, uspjeli pobjeći iz Njemačke. Postojao je i plan Odessa koji su izradili šefovi SS-a prije završetka rata koji bi omogućio šefovima režima bijeg iz Njemačke. Mnogi su u proljeće 1945. uspjeli pobjeći zajedno s oko 12 milijuna izbjeglica iz zemalja srednje Europe, među kojima je bilo i mnogo Hrvata. Nacisti i njihovi saveznici bježali su najprije u Italiju, odakle su neki otišli u Španjolsku, a drugi u Južnu Ameriku.
Idejni začetnik konačnog rješenja Adolf Eichmann, koji je govorio da će, kada za to dođe vrijeme, skočiti u grobnu jamu “s osmijehom zbog spoznaje da imati pet milijuna Židova na savjesti, što mi daje smisao i veliko zadovoljstvo”, odjeven u odjeću planinara i s tirolskom kapom na glavi prešao je u ljeto 1948. pod imenom Riccardo Klement prolaz na Brenneru i ušao u Italiju a da ga nitko nije prepoznao. Najprije se skrio kod franjevaca pokraj Bolzana, a onda je u Meranu dobio lažne dokumente i došao u Genovu, odakle je brodom otišao u Argentinu. Izraelska tajna služba Mossad 1960. uhvatila ga je u Argentini. Suđeno mu je u Izraelu, gdje je kažnjen na smrt i pogubljen 1962.
Bolje od Eichmanna, koji je živio još gotovo 20 godina od završetka rata, prošao je Josef Mengele zvan Doktor Smrt, sadistički liječnik konclogora Auschwitz koji je uspio pobjeći u Južnu Ameriku i tamo umrijeti. Pobjegao je slično kao i Eichmann nakon što je nekoliko godina ostao u Bavarskoj. Došavši u Italiju pod nepoznatim okolnostima, lažne dokumente na ime Helmut Gregor dobio je u mjestu Termeno pokraj Bolzana, u kojima je pisalo da je po profesiji mehaničar. S tim dokumentima otišao je 1949. u Južnu Ameriku (Argentina, Paragvaj i Brazil), gdje je 1979. umro kada je imao 67 godina. Njegovi posmrtni ostaci izvučeni 1992. kako bi se su napravila DNK analiza. Identificiran je sa 99,69-postotnom sigurnošću. Helmut Gregor bio je Josef Mengele.
I ratni zločinac, gestapovac Erich Priebke pobjegao je u Južnu Ameriku. Slučajno je otkriven 1994. pokraj Buenos Airesa te je izručen Italiji, koja ga je tražila zbog počinjenog pokolja pokraj Rima. Osuđen je na doživotni zatvor i umro je u Rimu 2013. godine.
No, vratimo se na početak, odnosno na presudu nevinom čovjeku u ime nacističke politike. Riječ je o istinitom događaju, ali odlično, istina s drugim imenima, prikazanom u filmu “Suđenje u Nürenbergu” u kojem je bila plejada velikih glumaca. Arijevka Irene Hoffman (ime u filmu) bila je optužena za odnos sa starijim Židovom Lehmanom Feldensteinom i osuđena na zatvor. Feldenstein je osuđen na smrt i giljotiniran. Sudac Ernst Janning (glumio ga je Burt Lancaster), koji je donio tu presudu bio je osuđen na trećem nürnberškom procesu, onom protiv sudaca. Branio ga je odvjetnik Hans Rolfe (glumio ga je Maximilian Schell, koji je za tu ulogu dobio i Oscar), ali je Janning priznao svoju krivnju. Budući da su to bile godine hladnoga rata, postojao je pritisak na američke suce da prestanu izricati kazne protiv Nijemaca, posebno protiv sudaca i intelektualaca. Proces se održavao 1948. godine, a Amerikancima je bio potreban saveznik u hladnom ratu protiv Sovjetskog Saveza i komunizma. Sudac Dan Haywood (glumio ga je Spencer Tracy) ipak je osudio njemačkog suca kazavši kako se sud pri donošenju odluke držao pravde, istine i vrijednosti svakog ljudskog bića. Njemački je sudac zatim u zatvor pozvao američkog suca kako bi mu kazao da nije nikada mogao zamisliti da bi moglo doći do užasa koje su proveli nacisti te mu je dao svoj dnevnik. Američki sudac mu je odgovorio kako je to trebao znati čim je osudio nevinu osobu.
Priča iz filma istinit je događaj iz 1933. Arijska djevojka imala je 20, a ne 16 godina, kao na filmu. Zbog razočaranja u ljubavi preselila se iz Poljske u Njemačku, upravo u Nürnberg. Pokušala je postati fotografkinja, a počeo ju je učiti poduzetnik Židov. Bez obzira na to što je Hitler došao na vlast i što su doneseni zakoni o zabrani odnosa između Nijemaca i Židova, djevojka se nastavila viđati sa starijim Židovom. Bio je to odnos oca i kćeri, ali su tu njihovu vezu vlastima prijavili susjedi i tako je započeo proces protiv njih. Židov 60-godišnjak u stvarnosti se zvao Lehmann Katzenberger, a 20-godišnja djevojka bila je Irene Seiler.
Mnogo je toga pa i u međunarodnom sudstvu, kao i u stvaranju međunarodnog suda pravde, proizišlo iz nürnberškog procesa. No, i iz ovog slučaja osude nevine osobe kako bi se zadovoljio politički trend u državi treba i danas učiti.
A kad ce proces za Kradeze kriminalce koji su pokrali Hrvatsku drzavu i nezin narod i koji su protjerali pola miliona Hrvata u inostranstvo trbuhom za kruhom?