Kandidatura Zorana Milanovića nesumnjivo je dramatično utjecala na najneobičnije parlamentarne izbore u kratkoj povijesti hrvatskog višestranačja, no upitno je li riječ o rezultatima što ih je Milanović priželjkivao. Prevrat s Pantovčaka nije uspio. Milanovićeva kandidatura trebala je izazvati lavinu u korist SDP-a i njegovih koalicijskih partnera, ali nije – pomogla je SDP-u, ali je istodobno pomogla i HDZ-u. Homogenizirala je i mobilizirala SDP-ovce, ali je mobilizirala i HDZ-ovce.
Na početku kampanje, poput kakvog štrebera, Andrej Plenković bio je spreman doslovno na sve – osim na svog arhetipskog protivnika. Na kraju se vještom korekcijom predizborne taktike uspio prilagoditi novim okolnostima, prepuštajući svađe s Milanovićem svojim suradnicima, dok se on nastojao držati iznad takvih gadarija. Nepredvidljivost i spremnost na rizik na početku su se isplatili i Milanoviću i SDP-u, koji je automatski postao konkurentan u utrci za osvajanje vlasti, ali Milanovićev balon brzo se ispuhao.
Hrvati ne vole svađalice i ne nagrađuju kukavice. Demokracija je teško stečena da bi smo blagonaklono gledali kako netko krši Ustav i iz jedne fotelje grabi drugu, suprotno Ustavu i demokraciji. ZZ. Zbogom Zlorane!