Hrvatska je zemlja u kojoj su ospice i rubeola eliminirane, u kojoj se ne stvaraju epidemije niti umire od zaraznih bolesti uzrokovanih lošom higijenom, koja zadržava nisku razinu pojavnosti infekcije HIV-om, u kojoj ne izbijaju bolesti zbog zaražene hrane ili vode, spolne bolesti su rijetke… Javno zdravlje sustav je koji očito funkcionira i to nije slučajnost, nego rezultat rada i tradicije s jedne i boljih životnih uvjeta s druge strane. Imamo dio zdravstvenog sustava u kojem konačno ne tražimo krivca i čija razina kvalitete mora biti cilj svakomu od nas.
Površni su komentari kako je sve to samorazumljivo jer imamo tekuću vodu i sapun pa su nekoć teške zarazne bolesti, eto, “isparile”. Jednako tako i zdravstvena vlast mora znati objasniti što se radi i što je potrebno raditi da Hrvatska ostane zemljom u kojoj će najveća javnozdravstvena briga biti svrab te se ne postavljati autoritativno.
Još godinu prije dolazile su vijesti o širenju ospica, visokozarazne bolesti koja je u ovoj godini eliminirana što je vijest oko koje će se na kraju sukobljavati “teorije”. Umjesto dostupnih online analiza i naklapanja, javnozdravstveni stručnjaci su adresa koja treba utemeljeno i dokazivo objasniti kako smo u tome uspjeli. Jer javno zdravlje je kolektivna briga i odgovornost. Baš kao što treba razumljivo ponavljati i ponavljati koje nam opasnosti prijete.
A prijete nam kao i mnogim zemljama bolesti koje su dosad nepoznate ili sporadične te koje naprosto nisu u svijesti ljudi, poput bolesti koje prenose komarci. Sustav treba na vrijeme educirati, prevencija ne smije biti mjesto uštede, a svaki pojedinac poduzeti mjere da “u svojem dvorištu” smanji rizik neke od tih bolesti. Sustav treba potencirati i dvosmjernu komunikaciju, osigurati da uvijek raspolažemo dostupnim mjerama suzbijanja mogućih infekcija. U konačnici praktički nema bolesti koju ne možemo uvesti, ne trebaju nam oboljeli da bismo se u to uvjerili ili na neke druge bolesti podsjetili.
