Popis žrtava neće pomiriti nepomirljive, no mogao bi natjerati sljednike Partije da se konačno suoče s poslijeratnim zločinima

Onda po istom ključu hoće li se desni nastavljači propale endehaške ideologije suočiti sa zločinačkim nasljeđem te tvorevine? O njoj se pjeva, njeni protagonisti javno rehabilitiraju. O zloglasnom pozdravu koji je dobio i politički legitimitet da se i ne govori.

Što Hajdaš Dončić ili Milanović imaju sa zločinima poslije 1945.? Isto koliko i Goeringova unučad sa Auschwitzom.

Ne opčiti, vraga otjerati

Jasno, treba se suočiti sa zločinima u Vukovaru, Jasenovcu, Škabrnji, Ahmićima, Srebrenici... Čovjek je u biti životinja, a od toga se nije odmaknuo ni danas kada svjedočimo užasima u Palestini, Ukrajini, Iranu...

Gledam ovu fotografiju i što vidim. Sve izdajnik do izdajnika Hrvatskog naroda. Njihovi roditelji 90% posto funkcioneri u skj. Nije krv voda. I nikakvi spiskovi ih neće natjerati da priznaju.

Najbolji su mi ovi koji drže ruku na srcu, pardon - drže ruku na crvenoj knjižici.

Treba upitati Plenkovića zašto Hrvatska jedina uz Sloveniju nije potpisala dokument pri EU u kojem se osuđuju komunistički režimi?!

Nema sumnje da su dogovorima na vrhu prije nacističke kapitulacije po principu "svaki svoje" saveznici došli do rješenja da sve zločince treba procesuirati u njihovim zemljama. Samo vođe nacizma - ratne zločince, su sudili na sudovima u Njemačkoj. Treba znati da su već Ante Pavelić i Emanuel (Manko) Gagliardi u dvadesetim godinama 20. stoljeća ponudili dijelove Hrvatske izravno fašističkoj Italiji a nudili su i Mađarskoj. To je bio početak, a išlo se tako daleko u tim "domoljubnim" krugovima da su sudjelovali i u talijanskoj okupaciji Hrvatske s ustaškim postrojbama koje su bile desetak godina trenirane u Italiji (na otocima arhipelaga Capri) i zatim prevezene u Hrvatsku tijekom napada na Jugoslaviju. To nikako ne umanjuje ulogu ortodoksnih komunista koji su predvodili ubijanjem zarobljenih vojnika hrvatskih oružanih snaga koji su se predali na Blajburškom polju. Ali treba krenuti od ekipe oko Ante Pavelića kojoj je prvoj pala na pamet predaja hrvatskih zemalja Italiji i uvođenje talijanskog pa kasnije i njemačkog jezika u hrvatsko školstvo i sudjelovanjem 369. ojačane pukovnije u borbama u Rusiji kod Staljingrada. Kao i objava rata od strane NDH u korist Njemačke i Italije, svim saveznicima Velike Britanije, SSSR-a, SAD-a ....

opet starci o prošlosti...dajte više zakoračite u mladost/budućnost

Treba to staviti u kontekst vremena u kojem su se masovna unojstva dogadjala, a ne posmatrati sve iz današnje društvene perspektive. U to zlo ratno doba su pokolji bili nešto normalno, maltene dio svakodnevnice, bez obzira o kojoj strani govorili i tako to treba posmatrati. Imam dojam da se mi danas uzbudjujemo i sablažnjavamo više nego tadašnji zločinci i žrtve. Za njih je bilo skoro normalno da ubiješ ili budeš ubijen i nisu oko toga dramili kao mi danas. Ima recimo fotografija zarobljenika njemačke tkz. plave divizije zarobljenih u svibnju 1945 iznad Rijeke kako mirno puše zadnju cigaretu, znajući kako će ih partizani koji tu pokraj njih uskoro likvidirati i baciti u fojbe. Nitko ne drami i ne viče, nemojte molim vas to je zločin, nego to prihvataju kao nešto normalno znajući da bi u obrnutoj situaciji bilo isto. Tim prije mi s istorijskim odmakom trebamo smiriti strasti, a ne od jednih ili drugih več prema ideologiji praviti nevinašca ili najveće zlotvore. Oni su davno otišli i većina ih nije bila niti jedno, niti drugo, nego su bili obični ljudi, koji su imali peh da žive u jednom vremenu zla. Zato ih se treba spomenuti, ali ne od njih raditi predstavu za današnje političke teme. Već su dovoljno propatili i bez toga.