Večernji List - najnovije vijesti iz Hrvatske, svijeta, sporta, showbiza i lifestyle
Naslovnica Vijesti Hrvatska

Politike prema Vukovaru mogu se kritizirati na stotinu načina, Dežulović odabrao jedini krivi

Kaže kako je u tekstu pisao o trgovini groznom žrtvom Vukovara, da nije uvrijedio žrtve nego trgovce njihovom žrtvom. Vara se. Premda piše o “procesu balzamiranja grada”, ondje žive neki ljudi po kojima je udario jednakom silinom kao i trgovci
10. studenoga 2021. u 15:25 9 komentara 1964 prikaza
Foto: Davor Javorovic/Dusko Marusic/PIXSELL

Bio je Vukovar. Bio je grad. Imao je svoju Vuku i svoju obalu Dunava. Imao je svoje barokne palače i svoje trgove. Svoje ulice i mostove, drvorede i parkove. Imao je sedamsto godina i osamdeset tisuća stanovnika. Bio je Vukovar. Bio je grad. Danas zapadnim Srijemom, pomiješan s jutarnjom maglom, pliva zadah deset dana starog leša grada na Vuki. Leži na kraju našeg svijeta, kao naneseno Dunavom, beživotno tijelo Vukovara. Hladna kišica ispire krv i smrad s njega. Ranjenog su ga silovali i masakrirali. Izvadili mu oči i razvalili utrobu. Ubijali ga polako, kuću po kuću, prozor po prozor, ciglu po ciglu...

Ovako, koncem studenog 1991., o Vukovaru zbori Boris Dežulović, jedan od rijetkih novinara koji je uspio ući u okupirani, razoreni grad. Probijajući se kroz posmrtne ostatke Vukovara, u reportaži koju je tada objavila Slobodna Dalmacija, opipljivo potresen piše o utrobama polusrušenih nebodera iz čijih otvorenih rana vire cijevi od centralnoga grijanja i komadi betona na željeznoj armaturi iza kojih se naziru spavaće sobe, kuhinje, slike na zidovima. Piše o mrtvim tijelima u crnim plastičnim vrećama, ženi koja se previja od plača i gleda mjesto gdje joj je bio dom, o crnoj četničkoj zastavi s natpisom “Sloboda ili smrt” koja se zlokobno vijori.

Kada je točno 20 godina kasnije, u studenom 2011., njegova glasovita reportaža izvučena iz prašnjave arhive, Dežulović je već tada napisao kako taj reprint, da se njega pita, nikada ne bi objavio. Jer je vukovarska dogma, kako je argumentirao svoj uzmak od vlastite reportaže, nepojamno dosadna, rađena “od istog materijala kao onomad dogme socijalističke revolucije”. I jer će klinci – oni zbog kojih to jedino ima smisla – te stranice reprinta s nepojamnom dosadom preskočiti. Već tada, 10 godina unatrag, Dežulović zasigurno nije bio usamljen u svojem promišljanju, kojem je prethodio odmak, možda sazrijevanje, svojstveno svakome tko odbija ostati zarobljen u prošlom svršenom vremenu, možda i način na koji se nosi s traumom viđenog i doživljenog u spaljenom gradu.

Pitajte one koji su branili Vukovar, one koji rade i privređuju, koji odbijaju po šankovima evocirati svoja junaštva na Trpinjskoj cesti, koji podižu djecu koja na državnoj maturi nikada nisu čuli za Ovčaru. Već tada, 2011., Dežulović je, buneći se protiv reprinta svoje reportaže, napisao kako će Vukovar, “ovakav, brončan i dosadan, jednog dana biti zaboravljen”. Ispostavilo se, međutim, da taj dan nije danas. Zgrožen bombama koje su 1991. razorile grad, sada je jednu prema Vukovaru i njegovim ljudima zakotrljao i sam. S adržaj teksta u kojem, ima tome koji dan, problematizira zloupotrebu žrtve grada Vukovara u političke svrhe sada malo koga zanima.

Boris Dežulović je danas, 30 godina nakon glasovite reportaže, ponovno tematizirao Vukovar, ovoga puta u formi komentara, ali s dijametralno suprotnom naracijom nego 1991., s posve drugačijom dramaturgijom: onom koja u istu rečenicu, u istu misao, u naslov kolumne, postavlja psovku i grad. Zakotrljala lavina donijela mu je reakcije stranaka, institucija i pojedinaca, pa i stotine ozbiljnih prijetnji smrću na društvenim mrežama koje sada istražuje policija. Kasnije je pojasnio kako je u tekstu pisao o trgovini groznom žrtvom Vukovara. Izjavio je da, ukoliko ima žrtava koje su uvrijeđene, nije ih uvrijedio njegov tekst, nego oni koji trguju njihovom žrtvom.

Vara se. Udario je po njima jednakom silinom kao i trgovci. Premda danas piše o “procesu balzamiranja Vukovara i pretvaranja u beatificiranu mumiju za strahopoštovanje”, u njemu žive neki živi ljudi koje je povrijedio, a da ih prethodno ništa nije pitao. Da jest, rekli bi mu da otamo iseljavaju mladi, ali podjednako kao i iz ostalih dijelova Slavonije. Rekli bi mu da mnogi i danas traže svoje nestale i da im, u iščekivanju poziva na identifikaciju, ne smeta pogled na obnovljeni Vodotoranj, na Spomen dom Ovčara kamo hodočaste oni koji, poput obitelji Jeana-Michela Nicoliera, još uvijek nemaju gdje zapaliti svijeću.

Pa, ipak, Dežulović piše kako je Vukovar danas “tek nekoliko grobljanskih križeva nevješto nažvrljanih na jednoj zagrebačkoj trafo-stanici”. Griješi. Premda se greška olako zakotrlja sa sigurne udaljenosti (iz Zagreba, Splita ili Piska) ona ne bi smjela biti gruba. Jer onda su grube i posljedice. Koliko je gruba psovka koja je uvrijedila mnoge Vukovarce i ne samo njih, toliko su grube i prijetnje zbog kojih će se Dežulović, bespotrebno, dovijeka osvrtati po neosvijetljenoj cesti. Dogme postoje da bi se preispitivale.

Loše politike prema Vukovaru mogle su se i još se uvijek mogu kritizirati na stotinu načina, uz stotine jezičnih bravura, no Dežulović je odabrao jedini neumjestan, nepotreban, uvredljiv i, jednostavno, pogrešan put. Kako reče Aldous Huxley, valjanje po blatu nije baš najbolji način da se očistiš.

 

O VUKOVARU VEM dosad zaprimio 6 pritužbi na Dežulovićevu kolumnu, nijedna od političkih stranaka POTVRDIO MUP Policija istražuje prijetnje Dežuloviću zbog kolumne o Vukovaru POLICAJCI LAKŠE OZLIJEĐENI Pijana vozila po Vukovaru pa udarila u policijsko vozilo
dr. sc. Hrvoje Potrebica
željezno doba u Zlatnoj dolini
U kneževskom grobu pronađen najstariji željezni mač u Hrvatskoj
Hrvatski Telekom
NAVIKE MLADIH U GAMINGU
HT-ovo istraživanje upozorava na riskantna ponašanja mladih na internetu
  • Važna obavijest

    Sukladno članku 94. Zakona o elektroničkim medijima, komentiranje članaka na web portalu i mobilnim aplikacijama Vecernji.hr dopušteno je samo registriranim korisnicima. Svaki korisnik koji želi komentirati članke obvezan je prethodno se upoznati s Pravilima komentiranja na web portalu i mobilnim aplikacijama Vecernji.hr te sa zabranama propisanim stavkom 2. članka 94. Zakona.
  • bundolo:

    Odličan tekst. .... Za razliku od Dežulovićevog baljezganja.

  • Avatar nonamenonumber
    nonamenonumber:

    sažeto. za raliku od dežulovićevog pohlepnog štancanja kartica.

  • lonicera:

    Napisano s puno poštovanja prema žrtvi. Hvala. Da je takav tekst napisalo HND imala bi zrno poštovanja prema njima. Iskreno, poštovanje niti zaslužuju Dežulović niti Hrvatsko novinarsko društvo. A ovoj novinarki svaka čast!