Kad bi se vraćala sa svojim medaljama i peharima, Janicu Kostelić ne bi
čekala samo oduševljeno mnoštvo, nego uvijek i pozornica s ustrčalim
političarima. Bio je to već uobičajeni igrokaz za svaki njezin doček
nakon pobjedonosnog spuštanja s planinskih visova. Da ne uživa u takvim
javnim ritualima, Janica je pokazivala i prije.
Njezinu odluku da joj se više ne priređuju zbunjujući i dosadni
igrokazi u kojima su si političari podijelili važne uloge novost je u
konkubinatu sporta i politike. Umjesto namještanja "osmijeha broj pet"
i kiselog zdravljenja s napadno razdraganim političarima, Janica je
odlučila ignorirati njihove bine. Unatoč tome što je njen čin samo
njezin, on je ujedno i poruka i sportašima i političarima. Napose,
političarima.
Na svakom dosadašnjem masovnom slavlju kojega značajnijeg sportskog
uspjeha uvijek bi se pojavljivali i političari, i redovito bi loše
prolazili. Za negodovanje mnoštva nije važno je li riječ o nekom čak i
relativno uspješnom političaru, nego baš što je riječ o političaru. U
takvim prigodama doživljava ih se kao iritantne kradljivce tuđih
uspjeha. A kako u našoj politici i nema puno uspješnih i sposobnih,
njihovo pojavljivanje uz uspješne sportaše svima ide na živce jer ga se
doživljava kao pokušaj "šlepanja". I to zato, jer su svojim dosadašnjim
ponašanjem političari stvorili javni dojam da su i srebroljupci i
dušegupci, a nadasve vlastohlepci.
Takva je javna slika sigurno i iskrivljena i zlonamjerna ali je
dominantna. Hrvatski je političar postao istoznačnica za pokvarenjaka!
I kada se političar s tako uopćene slike pojavi na pozornici njega se i
ne doživljava kao pojedinca s imenom i prezimenom, nego kao političara
kojemu se može jedino zviždati.
Zasluge za tako porazno mišljenje i za tako prljavu sliku političara
imaju mnogi koji su političarima postali. A bilo ih je u svakoj
dosadašnjoj vlasti.
Od onih prvih, koji su na Becićeve stube došli u pohabanim i
demodiranim odijelima i starim trulim "stojadinima", a nedugo potom iz
luksuznih limuzina gledali začuđene dojučerašnje susjede. To alkemijsko
djelovanje politike i pretvaranje donedavnih skorojevića, pa i gotovo
besprizornih, u "uvažene dužnosnike" nastavilo se i poslije, postalo
stalni model za društvenu, medijsku i novčanu promociju. Pa i
nesposobnih i nepoštenih.
Svatko od nas zna barem nekoliko budala, luftiguza i mućkaroša koji su
dospjeli u politiku ili su, njoj zahvaljujući, postali "osebujnim
intelektualcima", "našim gospodarstvenicima" i "hrvatskim jet-setom".
Znaju to i oni kojima nakon nikada prekinute akcije "uzmi sve" nije
ostalo ništa osim sporta, navijanja i radovanja "našim uspjesima".
Pobjede sportaša se u osjećanju marginalizirane, razočarane i
pauperizirane Hrvatske pojavljuju kao kakav-takav nadomjestak za
uskratu i manjak osobne perspektive. Političare se na dočecima sportaša
i skupnim slavljima ne doživljava samo kao vlasnike Hrvatske nego i kao
uzurpatore sportskih pobjeda, kao one koji i to jedino preostalo
"carstvo slobode" žele pretvoriti u carstvo svoje nužnosti.
Osim toga, poznato je da vrhunski hrvatski sport nije izrastao na
državnom obilju i na političarskoj potpori, nego na privatnom odricanju
i modelu "obiteljskog poduzetništva". Upravo su Kostelići njegov
egzemplar. Okupljanje političara po pozornicama za sportske dočeke zato
se i doživljava licemjernim, kao dvoličnjaštvo kojemu su odricanja
privatna, a uspjesi (i) njihovi.
Janica je političarima poručila da ne želi "grupni portret s
damom", da se slikaju sami. Zapravo, da se slikaju.
BIJEDA POLITIKE
Otvori KEKS Pay
