Hrvati su bili prvi slavenski narod koji je primio kršćanstvo. Bilo je to prije više od 13 stoljeća. Još su s papom Agatonom, koji je upravljao Crkvom od 678. do 681., sklopili savez i obećali da neće voditi osvajačke ratove, a zauzvrat su dobili posebnu zaštitu. Kad se u 11. st. dogodio crkveni raskol i kad je trebalo birati između Istoka i Zapada, knez Branimir priklonio se Rimu i učinio Hrvatsku katoličkom unatoč primamljivim ponudama iz Bizanta.
A u vrijeme nezaustavljivih turskih osvajanja Hrvati su se opet stavili na raspolaganje i papi i kršćanskom Zapadu. Iako smo imali premalo koristi od toga, o čemu svjedoči i sudbina Zrinskih, pape su hrvatsku hrabrost i odanost itekako cijenili. Papa Ivan X., obraćajući se prvome hrvatskom kralju Tomislavu, nazvao je njegove podložnike ''Najposebnijim sinovima Svete Rimske Crkve". Lav X. je u vrijeme osmanskih prodora Hrvatima udijelio naslov ''Najčvršći štit i predziđe kršćanstva". Naš suvremenik papa Ivan Pavao II. možda je najbolje razumio ulogu Hrvata u povijesti ovog dijela Europe. Bio je svjestan i koliku su cijenu platili zbog svoje pravovjernosti i položaja na ovom raskrižju svjetova. Osjećao je snažan dug prema nama i vidio je posebnu ulogu Hrvatske u EU: ''Božja Providnost postavila je vaš narod između Zapada i Istoka, u dodir s različitim narodima i kulturama, i stoga s nekim zvanjem i poslanjem posredništva".
Mnogi su pape bili skloni Hrvatima. Papa Ivan VIII. u pismu knezu Branimiru 879. službeno je priznao hrvatsku državu te je učinio iznimku u latinskom svijetu odobrivši bogoslužje na slavenskom jeziku, što je potaknulo razvoj glagoljaštva. Inocent IV. (1243.–1254.) zaslužan je za očuvanje hrvatske glagoljske kulture i uporabu narodnog jezika u bogoslužju. Papa Nikola IV. 1291. u Bosnu šalje franjevce, koji su doslovce promijenili njezinu povijest. Urban VIII. (1623.–1644.) pomagao je razvoj hrvatske kulture; Pio IX. (1846.–1878.) utemeljio je zagrebačku nadbiskupiju i metropoliju, čime je Zagreb postao političko, duhovno i kulturno središte Hrvata, a hrvatska država započela vlastiti put; Pavao VI. (1963.–1978.) pridonio je smanjenju zategnutosti između Jugoslavije i Vatikana te donekle olakšao položaj vjernicima u komunizmu. Imenovao je zagrebačkog nadbiskupa kardinala Franju Šepera 1968. na jednu od najvažnijih dužnosti u Vatikanu – za prefekta Kongregacije za nauk vjere.
No, Hrvati bi trebali biti ponosni i na činjenicu da je papa Siksto V. (1585.–1590.), pravim imenom Felice Peretti di Montalto, hrvatskog podrijetla. Prema dokumentima tajnog vatikanskog arhiva, njegov je otac bio izbjeglica iz Dalmacije. Taj je papa arhitektonski preobrazio Rim u svjetsku metropolu, a Hrvatima podario danas nadaleko poznati Zavod svetog Jeronima u Rimu. Pape su znali da mogu računati na Hrvate i kad je najteže, a Hrvati da se mogu osloniti na papu kad svi drugi zakažu. Nema dvojbe kako i papa Franjo na poseban način doživljava ulogu Hrvata, osobito katolika u Bosni i Hercegovini, kad je u pitanju budućnost te države i stabilnost ovog dijela Europe.
>>Papa Franjo u Sarajevu neće govoriti o Međugorju
>>Naš papa Franjo - magazin koji nam vraća vjeru u ljude i život
Koliko ja znam - a o ovoj temi jako puno znam, kardinal Peretti, kasnije Papa Siksto, bio je Hrvat po samo 1 izvoru, koji je pisao biografiju na osnovu rekla-kazala nekog navodnog Papinog rodjaka, koji je iz Crne Gore emigrirao u Italiju. Zapravo isti izvor nije cak ni siguran u tu tvrdnju buduci da ista biografija iznosi dvojbu po kojoj tvrdi da se ne zna tacno poreklo, vec da je ono ili hrvatsko, ili albansko, odnosno ilirsko. Sa druge strane, desetine drugih niografija, pa cak i autobiografija samog Pape tvrde da je on Italijan. Doduse, jedna stvar jeste tacna. A to je da je Papa bio blizak Hrvatima iako u Hrvatskoj nije bio, jeste zato sto je bio blizak zavodu svetog Jeronima koji su osnovali Hrvati u Rimu. I zaista, Papa Siksto jeste bio naklonjen Hrvatima, iako je bio Italian, kako i sam kaze u svojoj autobiografiji, a o tome govore i porezni spisi na ime njegovog oca i dede.