Ostavio djevojku u slupanom autu da umre i odšetao se kući

40 godina bez prava na pomilovanje! Ne samo radi njega nego radi ostalih koji bi možda mogli ponovit nešto slično!

Kakvi su to ljudi koji su zatvarali prozore na svojim kućama !! Oni su isto krivi za smrt mlade Adeline !!

Mladi ljudi se danas ne odgajaju da budu ljudi,nego da gaze sve pred sobom,da budu bez srca i osjećaja za druge,misle samo na sebe i svoj cilj.I zato se događa ovo.Da netko može ostaviti nečije dijete u autu da umre ili da netko ne potrči do slupanog automobila i pomogne.Žalosno je na što smo spali. Mir Božji ovoj prelijepoj djevojci.

Djerkov: 40 godina bez prava na pomilovanje! Ne samo radi njega nego radi ostalih koji bi možda mogli ponovit nešto slično! ..................................................... Slažem se ali uz uvjet prisilnog rada svaki dan. Neka si zaradi za ručak. Inače ga mi moramomo hraniti 40 godina.

Vec sam pisao o kulturi i sigurnosti u prometu u RH. Mislim da smo u svjetskom vrhu po smrtnosti u prometnim nesrecama. Prekoracenje brzine se smatra necim pozitivnim, ljudi se hvale kojom su brzinom vozili i kako su brzo stigli od odredista do cilja. Najvise se gine po lokalnim cestama i gradskim prometnicama. Ljudi da bi usparali nesto novca izbjegavaju brze ceste i onda zureci prekoracuju brzinu, a alkoholiziranje je postalo sasvim normalno. Volio bih vise kontrola brzine i alkohola na cestama i povecanje cijena kazni za prekrsaje u prometu, takodjer i povecanje zatvorskih kazni za prekrsitelje.

Možda se ov nekima neće svidjeti što ću sad napisat ali moje je mišljenje da naše dekadentno zapadno društvo stvara sve goru, razmaženiju, sebičniju i nadasve neodgovornu djecu. Otići ću toliko daleko da ću reći da postoji sustavan plan razbijanja obitelji i stvaranja socijalno disfunkcionalnih pojedinaca podložnih manipulaciji u interesu moći. Od onog trena kad su otac i majka više zaokupljeni poslom nego djecom, kada idiotska kutija (TV) postavlja neke nove društvene norme suprotne istinskim vrijednostima mladim umovima krenulo je na zlo i naopako. A da bi se i prisutnim i involviranim roditeljima u odgoju oduzela moć zabranjeno je koristiti skoro sve odgojne metode. Sustavna deevolucija društva i obitelji u neki novi mračni srednji vijek...

Nažalost dogodila se je teška tragedija u kojoj su oboje krivi A vjerojatno i poduutjecajem alkohola jedino i ključno da je dečko pobjegao sa mjesta nesreće A nije pomogao curi koja bi danas možda bila živa. Zna da je kriv i nema olakotne okolnosti za njega edukacija i podučavanje mlade na solidarnost i humanost kao i odgovornost

igre su poćele,je li bio te večeri ubrojiv itd...

Ove koji su zatvarali prozore treba tuziti zbog nepruzanja pomoci.

Razumijem osjećaje roditelja i svih koji su povezani sa tragedijom, ali ne razumjem što tjera (nas) ostale da tako često (olako) donosimo presude. Jesu li krivi novinari zbog poluinformacija ili nešto u nama? Zašto novinar izvlači ovu tragediju gotovo mjesecsec dana poslije, a ne donosi sve poznate informacije? Činjenice su slijedeće. Djevojka je bila pod utjecajem alkohola i dala auto mladiću koji je isto popio. Svi u društvu su se tome čudili jer nikome prije nije dala auto (nije važno za samu tragediju, ali ...). Nakon same nesreće iz obližnje kuće je izašao čovjek probuđen udarcem auta koji je sletio s ceste. Iz auta je izašao vozač i čovjek ga je pitao je li s njim još netko. Nakon negativnog odgovora, čovjek se vratio u kuću kako bi se obukao. Kad se vratio vozača nije bilo, a kad je prišao autu vidio je djevojku teško ozlijeđenu i zvao hitnu. Nažalost, završilo se njenom smrću. Je li poziv hitnoj koji je kasnio 10-ak minuta bio presudan za smrt ili su ozljede bile preteške? Je li vozač bio u šoku? Je li ... Možemo mi sada postavljati tisuće pitanja (i davati odgovore), ali ništa ne može vratiti vrijeme unazad. Tragedija je to za same aktere događaja, njihove obitelji, prijatelje, poznanike, ...

Pravo pitanje je zašto policije nema ispred kafića (a ima ih u kafiću u sitne sate) ?

Fućka se njemu za njezino lice, isto kao i za djevojku koju je ostavio u autu. Trenutno jedino razmišlja o tome kako se izvući ili kako dobiti što manju kaznu. Svoj karakter je pokazao bešćutnim odlaskom s mjesta nesreće.

dok ljudi traže kaznu on traži špagice u pravosuđu ..

Preblage su kazne u ovoj zemlji, braćo i sestre. Treba postojati smrtna kazna za hotimično ubojstvo, silovanje, pedofiliju, šverc droge, izdaju vitalnih državnih i nacionalnih interesa. I nemojte dopustiti da vam filozofiraju i moraliziraju kojekakve kvaziudruge za ljudska prava koje su na državnoj sisi. Nemojte da vam filozofiraju kvazipolitičari, kvaziintelektualci, religijski šarlatani iz raskošnih dvora. Dok ne bude radikalnih rješenja za zlodjela, neće biti sreće. Ja vam kažem.

ako sudija ne kazni sa 20 g strogog zatvora,onda treba sudija da odlezi rest!

Rosa21 i za tebe imam ponešto....Sumnjam da će itko i pročitati ove moje litanije upućene Vama dvijema, ali neka, bitno da ste ostavile te ružne komentare, neka vide ljudi, ali činjenica se i dalje ne mijenja, a SVI ZNAMO KOJA JE (ON JE KRIV), a i vidim da nitko nema muda odgovoriti.?? Znaš zašto? Zato što JE NITKO OD VAS NIJE POZNAVAO, nego sudite po pričama građana, ne možeš blatiti nekoga na temelju toga, a i sumnjam da si ikada progovorila dvije riječi s Adelinom. Ali ti si napisala: "Iako stoji ona o POKOJNIMA SVE NAJBOLJE!" Stoga.......NEMAŠ PRAVO! Također si neinformirana, prije nego što si počela komentirati ovaj članak, trebala si se dobro informirati! Nemoj nagađati i pisati takva sranja. A o šoku i savjesti DOTIČNOG (KOJE NIJE IMAO, NITI JE IMA) (koji nije doživio) bi mogla pisati vječno, ugl. šok nije doživio, svjesno je otišao kući. PONAVLJAM, SVJESNO!! NAŽALOST!!!! I to se može tvrditi sa sigurnošću. Ali nitko ovdje nije vrijedan da mu se išta pojasni, pa ni ti, s tim da ništa pametniji nakon ovoga nećete biti, niti vjerovati, pošto držite svoju teoriju, ovo je čisto da budete malo više informirani i ne pišete ovakva sranja. I SAM NASLOV OVOG ČLANKA TI SVE GOVORI. Nije problem, napisat ću ga ponovo:"Ostavio djevojku u slupanom autu da umre i odšetao se kući!" Ali za tebe, kao i za ostale će to biti još samo jedna u nizu crnih vijesti koje slušamo već neko vrijeme. A meni se na samu pomisao toga krv ledi u žilama i šta ostaje!? NIŠTA! - SUROVA STVARNOST, pakao na zemlji. Nedaj Bože da ga doživiš, da vidiš kako je i da nastaviš živjeti s tim.

dobro kazniti.

Neshvatljivo zar svi voze pod utjecajem alkohola u vasoj drzavi a sto radi policija zasto je nikad nema ispred kafica i nocnih klubova kad biti toliko parkiranih auta na parkiralistu. Indirektno je krivac i vlasnik kafica koji posluzuje zestoko piceice i dozvoli gostima da se odvezu pijani kuci u autu. Posluzivat zestoko pice ima i odgovornost prema svojim gostima i ambijentu u koji dolaze gosti sve u przun a vlasniku uzeti licencu posluzivanja zestogog pica

S obzirom da su velika tiskana slova zaista jako bitna u ovoj državi, a i oćito na ovom portalu, evo, može onda ovako? Čekaj me, i ja ću sigurno doći. Samo me čekaj dugo. Dugo. Dugo. Predugo. Koliko je too dugo? Zauvijek. Pretvorih to u godine, u dane, u sate, u minute, pa u sekunde, i dalje dijelim i ne nalazim što je to zauvijek iliti vječnost. Jer vječnost nema početak i nema kraj. Kao što ni tuga nema kraj. Ali ima početak. Sve priče su tužne. Svaka obitelj je tužna, svaka na svoj način. Jer, mi smo valovi oceana koji se međusobno sudaraju. I onda, trš. Izlazim van i navlačim crne čizme koje ću kasnije nositi na sprovodu, jer zima je, ali nema snijega. (I još uvijek ne znam da će taj snijeg koji nije padao, padati zauvijek). I u blagom polu snu, mislim, ono što moj otac misli, zaboravila je ključeve, sigurno. Da, mora da je to. Ali nije. Vani je krvavo nebo. Specifično crveno. Nije ružičasto s dozom narančastog neba, nije ni crvenkasto, ni ljubičasto, nije ni plavo. Ne. Samo krvavo od prolivene krvi – crveno, crveno, crveno. Kao da se svaka kap iz onih 5-6 litara krvi koje svi imamo polako razlila po nebu i zauvijek zaustavila sat na 6 i 35. A dan prije bio je Božić. I bili smo sretni. Sada nismo ni sretni, a nismo ni nesretni. Mi smo ništa. Troje nas. Mi smo sjene svojih sjena. Mi smo živući mrtvaci, zakopani dva metra pod zemljom i čekamo svoj vječni počinak. Mi smo ništa. Mi nismo ni početak, a nismo ni kraj. Mi nismo vječnost, samo čekamo na nekoga tko nikada neće doći, i svaka minuta se čini baš kao vječnost koju još uvijek ne uspijevam definirati. Kroz debele zidove svoje sobe čujem kako dišu, u tišini, i čekaju, kao ja, svako jutro, čekaju zvuk crvenih cipela i zvuk motora razbijenog auta u milijardu komada. To smo mi. Razbijeno staklo na cesti. I ništa više. Mi smo izgubljeno vrijeme koje nikada neće doći, mi koji čekamo na cipele koje nikada više neće hodati po obali mora. Mi, koji nikada više nećemo okititi bor za Božić. Jer sve, sve, sve je mrtvo. Sve je umrlo, s mirisima jutra krvavog neba. Jer djeca više ne znaju što to znači biti dijete koje se igra zrakama sunca sa sanjivim pogledom neustrašivosti pred malim svijetom koji ih kasnije kida kao grane na vjetru. Sve je nestalo, baš sve. I ta soba što zjapi prazna između moje sobe, i sobe moje mame i mog tate, ali oni više nisu moji. Jer kao što njih više nema, jer nje nema. Nema ni mene. Nema nas. Ostala je samo tišina. Jer vidite, ona je bila buka, a ja sam uvijek bila tišina. I ironija je ta, da je ostala tišina koja je glasnija od svakog zvuka, od svake buke. I čujem svako jutro kako nam lomi svaku malu koščicu, svaku venu, svaku žilu, svaku arteriju. Kao što je njezina pukla. I kap po kap. Od 5:45 do 6:35. Nema je više. Tamo negdje između groblja i crkve u Josipovcu. Jer život nije ništa. On vrijedi otprilike kao što vrijedi ona rečenica „dobro se dobrim vraća“. Ne vraća se ama baš ništa. Ne. Ode se mirna srca i bez savjesti spavati kao da se nije ništa dogodilo, dok majka pere robu u pola 7 ujutro, dan nakon Božića, i prikriva jedan zao čin. Pokušava oprati krv s krvavih ruku svojega sina i misli, ako ga pusti da ode spavati, možda se probudi čiste duše, neokaljane. Ali vidite, krv je krv i ne može se oprati. Kao što se nijedan grijeh ne može oprati s naših ruku. Prvi koji je bez grijeha neka baci kamen. Ali gdje je nestala humanost i ljudskost ovog bića koji doista nije onakvim kakvim se čini – čovjekom. On je nečovjek, bez imalo savjesti koji je ukrao četiri duše i četiri života, i otišao doma spavati sa svojih velebajnih cca 1,29 promila. I usput je nazvao kolegu pokušavajući prikriti za ono što je na posljetku optužen. Jer kad hodate od Valpova do Bistrinaca, nekako ne vjerujem da će itko odbiti besplatno ponuđeni prijevoz od kolege, jer inače nitko ne bi stopirao na putu prema Belišću. Ali, zar da se svom prijatelju ukaže krvav? Nikako. Ipak ide on pjehe, reče on. I čovjek bi pomislio, od svih silnih poljana, završio bi u nekom polju pogubljen u prostoru i vremenu, ali nije. Znao je svoj put do kuće, baš kao što je znao i da mu zvono ne radi, i da mu netko mora otključati vrata. Sve je to znao. Ali vozio je doma. Baja iz seoskog kraja koji nije sposoban voziti mali auto, a kamo li terenac od dvije tone, ali, biti važan, biti netko i nešto u svojoj glavi, e, to je neka druga priča. Toliko vrijedi jedan ljudski život. Ima samo imaginarnu cijenu. I ništa više. Koji dio da vam ispričam, stranci na putu koje susrećem ili koje nikada neću susresti, a opet svašta nešto volite komentirati i pričati, jer vi svi ste odraz ove države i ovog naroda koji je zaboravio što to znači biti čovjekom, što je humanost i što je ljudskost. I stoga, dečki od 21 godinu, počinju bježati k'o pičke, jer nisu ništa više, dok djevojka jeca i plače od bolova sa zabijenom arterijom u staklo prozora onog kasnije raskomadanog automobila. I odluči, ne čuti je. Izađe van, zakopča jaknu, kao da se ništa nije dogodilo, otrese prašinu, ali malo se, s oproštenjem, zajeb'o. Netko ga gleda. Jedina osoba koja izašla to jutro. Jer svi ostali vole doći na kraj parade i na kraj ljudskih patnji, čisto da se malo nahrane. Ali svi su veliki vjernici i veliki kršćani, samo to jutro nisu bili. Jer to jutro se može izbrisati. Kao što ćete vi svi ovu vijest izbrisati iz svojih umova, i zaboraviti. Jer to nije bilo vaše dijete koje je ostavljeno da crkne kao životinja. A vidite, i životinju ćete, pa barem maknuti sa ceste. Ali sve ovo možda nije ni tako strašno, da taj nečovjek nije okrivio, nju koja je jecala od bolova, da je vozila. I onda je nestao u polumrak. Detalji zaista nisu bitni, jer nije bitno što je pjesnik htio reći, na kraju se samo broji ono što napravimo, ili u ovom slučaju ne napravimo. Jer svi vi, zaboravili ste, da smo mi ljudi. Ljudi koji su pokopali kćerku i sestru od 23 godine prekrasne tamne kose, s blagim osmijehom na licu. Zaboravili ste, da je ovo samo nešto što ćete pročitati u crnoj kronici, a vidite, meni je to dok ne umrem. Svaki dan. Na ripitu. Dok napokon ne sklopim oči. Jer smo mi zapeli u vremenu do kraja svojih života. Zapeli smo u 26.12.2013. u tih bijednih 6 i 35. Svaki dan iznova. Svaki dan. Dan za danom. I vrijeme ide dalje. Ali ništa se ne mijenja. Sve ostaje isto. Samo soba stoji prazna, bez smijeha, bez „paula posudit ću ovu majicu, ma zapravo, uzet ću si je, baš je super“ ili „de kak si glupa, dođi u zagreb već više“. I troje nas. Znate što je humanost? 4 metka i bang bang bang bang... Jedan neka ode u nebo. Čisto simbolično. Jer ne znate kako zna biti hladno, kako zna biti strašno, kako je biti živ zakopan i grcati u boli i suzama koje više nemaju snage padati. Jer vama je to samo vijest, iz crne kronike, i ništa više. A ja imam 22 godine. I uskoro ćemo, moja starija sestra i ja, imati isto godina. I godinu nakon ove, ja ću biti starija sestra. A ona će biti moja seka. I ja ću do kraja svog života, uzaludno ići paliti svijeće, dan za danom, jer ne mogu oživjeti sebe bez nje. Jer mi smo hodajuće sjene svojih sjena. Svijeće u obliku plavog srca. I dok sam ja klečala kao zadnji jadnik, plačući pred majkom tog nečovjeka, ta zla žena, reče meni ljutito i zlobno zašto ih uznemiravam i razapne me (a ja joj ponesem plavu svijeću u obliku srca i na papiru isprintanu priču od H. Džubrana), ali naopačke kao sv. Petra, metaforički, naravno. Da još malo grcam u jadu i boli. Zašto ne. Ionako sam srce i dušu ostavila onda dok sam čitala: „I on reče: Strpljiv je, više nego strpljiv, zapovjednik moga broda. Vjetar puše, i nemirna su jedra; Čak i krmilo moli smjer; Ipak, spokojno zapovjednik čeka da završim. I ovi moji mornari, koji slušahu zbor većeg mora, slušahu me strpljivo. Sad više ne mogu čekati. Spreman sam. Potok je dospio do mora, i još jednom velika mati prima svoga sina na grudi. Zbogom, Orfaležani, Ovaj dan minu. Zatvara se nad nama poput lokvanja nad svojim sutra, Što nam ovdje bijaše dano, čuvat ćemo, I ako ne bude dosta, moramo opet zajedno doći i zajedno pružiti ruke davaocu. Ne zaboravite da ću vam se vratiti. Još malo, i moja će čežnja skupljati prah i pjenu za drugo tijelo. Još malo, čas odmora na vjetru, i druga će me žena roditi. Pozdravljam vas i mladost koju provedoh s vama. Tek se jučer sretosmo u snu. Vi mi pjevaste u mojoj samoći, a ja od vaših čežnja sazidah grad na nebu. No, probudismo se, i san naš prođe, i više nije zora. Podne je nad nama, i naša polubudnost pretvori se u puniji dan, i moramo se rastati. Ako se u sumrak sjećanja još jedanput sretnemo, govorit ćemo zajedno, i vi ćete mi pjevati dublju pjesmu. I ako se naše ruke sretnu u drugome snu, sazidat ćemo drugi grad na nebu. Govoreći tako, dade znak pomorcima, i oni pravo podigoše sidro i odriješiše brod s naveza, i zaploviše na istok. I krik se začu od naroda, kao iz jednog srca, i diže se u suton i poleti nad morem poput snažna zvuka trublje.“ i nosila bijeli križ s njezinim imenom, bijeli za mladost. Jer dobro se dobrim vraća. I dakako, čekaj me...i ja ću sigurno doći... samo me čekaj dugo... Ne brinite, čekat ću. Iako znam da nikada više neće doći. Postoji više vrsta smrti, baš kao što postoje raznorazne vrste ljudi, a eto, sada znam da ima i onih koji nisu ljudi. Ali džabe. – Kad ležim tamo dolje pokopana. Koliko bi vas to pogodilo da su to vaša djeca, vaši unuci, nećaci i nećakinje, vaši djelići duše? Džabe bilo konja vranih, po livadi razigranih. A što se tiče vas, novinara, lešinara što zovete na dan sahrane ili na sam taj dan. Možda da to ostavim za neku drugu raspravu. Vrijeme je, ionako, jedino što imam. S najvećim nepoštovanjem jer ste ignorirali svaki moj mail jer nemate muda i hrabrosti napisati istinu nego je objavljujete tek kad imate dopuštenje (i još ispadne kako je nečovjek jadan dečkić u šoku) jer vas u suštini, nije briga. I ja to znam. Znate i vi. I vi svi ostali. Jer nikoga nije briga, sve dok se nekome od vas ne sruši svijet. Do onda, dragi ljudi, i vi koji niste ljudi. Sve baš sve je uzaludno. I svako jutro gledam mamu kako sve više nestaje, i tatu koji se gubi. Idemo nigdje. Polako, sve lakši, sve prazniji, sve nas više nema – sjene smo svojih sjena. - Doviđenja. (p.s. ako ima kojekakvih pravopisnih grešaka, zamjerite, ili nemojte. zaista je svejedno. iskreno se nadam da nitko nikada nigdje u svemiru neće doživjeti ovo jer ako želite znati što je pakao - pitajte mene. pakao je ovdje na zemlji.) ili je i to previše za hrvatsko novinarstvo?

Nekada su me ucili da svaka kazna ima trostruki ucinak.Kao prvo odmazdu,potom specijalnu i kao treci opcu prevenciju.U modernim drustvima odmazda vise nije na prvom mjestu.Vadalje me ucise da pojanstvo na utjece na krivnju jer se samo covijek sam moze u to stanje staviti-a za sebe samog on sam i odgovara.Mladic je ubio djevojku,e tu bi ja stavio-nijesam moderan veliku odmazdu-maksimalno muogucu u nasem drustvu.Da zatvoriti ga treba da se drustvo oslobodi takve nesavjesne budale.Kazna treba biti takva da se svi drugi boje uciniti nesto ,nedo Boze slicno.A kod nas ce-jer mi smo napredna i moderna drzava -glupan biti stvarno na vjestacenju proglasen ograniceno sposoban,da bi na sudenju iz veliko svoje kajanje bio kaznjen sa recimo 4 godine resta iz kojig bi zbog dobra vladanja izasao za 2,5 godina.A djevojka je mrtva -i zasto se drugi nebi napijali i ubijali ljude ako im to pijanima veselje radi.Pa kada ubiju odu kuci leci da se odmore.