'Oluja i Bljesak više su Tuđmanove političke nego vojne pobjede'

. ..........O metodama urbicida i agresije Hrvatske na Bosnu i Hercegovinu svjedoči i razgovor Tuđmana sa Jankom Bobetkom i Rosom 6. novembra 1993. godine, samo četiri dana prije rušenja Starog mosta. U jednom trenutku Tuđman od Rosa traži da protivprotiv Bošnjaka primijeni \"neke elemente zastrašivanja\": \"Da bi osigurao ove granice Hrvatske, izvoli upotrijebiti sve što je moguće, jedino nećeš bojne otrove\". Na što Roso odgovara: \"Tu je taj problem što su ta punjenja miksnog tipa, miješana i jako su velika, ne možemo ih razdvojiti, 500 kg, to bi uništilo jedan cijeli grad kemijski... Ja čuvam to kao adut, ovi naši iz BiH to znaju\". Samo četiri dana kasnije, novi sastanak, sa hitnom temom: srušen je Stari most u Mostaru. \"Neki elementi zastrašivanja\" koje je Tuđman zahtijevao, primijenjeni su. Sada Tuđman pita: \"Dobro, usput, taj mostarski most, tko ga je porušio\". Slijedi odgovor Mate Bobana, koji je značajan doprinos u historiji ratnog cinizma: \"Bile su strašne kiše\". Stari Most je, dakle, porušio Pero Zubac svojom poezijom, svojim \"Mostarskim kišama\". Tuđman je ipak oprezan, pita: \"Hoćemo li opet mi biti optuženi\". Tada se pokreće čitava strategija prikrivanja zločina: pada dogovor da se kontaktiraju veze u španskom bataljonu, da se stranci nagovore da lažu o tome da Hrvati nisu srušili Most. Mate Granić: \"Imati tu informaciju, imati sve, jer ako oni kažu dobru informaciju onda je to izuzetno, jer se inače to na CNN...\". Tuđman: \"Inače, među nama, rušenje u vojnom pogledu, kome ide više u korist?\" Mate Granić: \"Nama\". Još veća panika nastaje kada se pokušava prikriti stvarna uloga Hrvatske u ratu u Bosni. .

. ..... ............Haaška subpoena za Miroslava Tuđmana Tužiteljstvo traži da MIROSLAV TUDJMAN... preda transkripte očevih razgovora koje je ukrao nakon njegove smrti: vjeruju da bi uz pomoć njih uspjeli dokazati Pašalićevu ulogu u ratu u BiH Prema izvorima u diplomatskimlomatskim krugovima, tužiteljstvo Međunarodnog kaznenog suda za ratne zločine zatražilo je od hrvatske vlade 40-ak transkripata razgovora pokojnog predsjednika Franje Tuđmana što ih je s Pantovčaka, u prosincu 2000., ukrao njegov sin Miroslav. Službeni dopis s takvim sadržajem stigao je u Hrvatsku još u listopadu 2001. Kako pak nadležna državna tijela Republike Hrvatske nisu učinila ništa da realiziraju haaški nalog, Miroslav Tuđman dobit će, po svemu sudeći, subpoenu – obvezujući sudski nalog – da Međunarodnom kaznenom tribunalu osobno isporuči ostavštinu svoga oca. Pretpostavlja se da bi upravo tih 40-ak transkripata moglo poslužiti kao dokazni materijal da je nekolicina bivših HDZ-ovih prvaka poticala, odobravala i prikrivala ratne zločine u Bosni i Hercegovini. Ukradeni transkripti navodno privatnih razgovora odnose se na Tuđmanove razgovore s tadašnjim šefovima tajnih službi Miroslavom Šeparovićem, Markicom Rebićem, Miroslavom Tuđmanom te Ivićem Pašalićem i Pavlom Miljavcem o Tihomiru Blaškiću te aferi Dubrovačka banka i bankovnom računu Ankice Tuđman Interes Haaga za Pašalića Isti izvori tvrde da je, štoviše, haaško tužiteljstvo prilično sigurno kako među njima postoji građa iz koje je moguće rekonstruirati podzemne političke veze između Ivića Pašalića, tadašnjeg predsjednikova savjetnika, i haaškog optuženika Mladena Naletilića, osnivača i neslužbenog zapovjednika jedne od specijalnih jedinica HVO-a koja je u javnosti poznata pod nazivom Kažnjenička bojna. A Pašalić je u Haagu u ovom trenutku jedna od vrlo značajnih tema, otvorena istragom o tzv. paralelnoj liniji zapovijedanja između Zagreba i nekadašnje Herceg Bosne. Kako tvrde isti izvori, u Haagu se već sada zna da je Pašalić bio vrhovni pokrovitelj plana o Naletilićevu bijegu iz zagrebačkog pritvora. Prema scenariju koji je haaškim tužiteljima poznat, Naletilićevo oslobađanje trebalo je izvesti u travnju 1998., kao simuliranu otmicu u tobože potpuno samostalnoj režiji njegovih sljedbenika. Plan je načinio Ivan Andabak, nominalni zapovjednik Kažnjeničke bojne, uz financijsku potporu bliskog rođaka Gojka Šuška, tada već teško bolesnog ministra obrane. Nakon otmice iz bolnice, Naletilića je trebalo transportirati u Boliviju gdje bi mu se zameo trag. Plan je propao zahvaljujući MUP-u. Informacije o planiranom bijegu stigle su do Ivana Penića, tadašnjeg ministra unutarnjih poslova, koji nije imao pojma da je sam Tuđman dao zeleno svjetlo za takvo rješenje “slučaja Tuta”, komunicirajući s njegovom grupacijom posredstvom svog političkog savjetnika. Izvijestivši predsjednika o dojavama MUP-ovih doušnika u krugu Naletilićevih prijatelja, pojačao je policijsku kontrolu nad rizičnim pritvorenikom. Priča je procurila i do novina pa je operacija postala neizvediva. Haaški tužitelji s razlogom pretpostavljaju da transkripti koji su danas kod Miroslava Tuđmana sadržavaju mnogo više pojedinosti o Tuđmanovim i Pašalićevim političkim odnosima sa sadašnjim haaškim optuženikom. To ih ne zanima samo kao potencijalni dokaz o Naletilićevim političkim nalogodavcima nego i kao potencijalni izvor informacija o organizatorima mnogo uspješnijeg nestanka drugog haaškog zatvorenika, Ante Gotovine. Zato nastoje prisiliti hrvatsku Vladu da učini ono što je već davno trebala učiniti u interesu novije hrvatske povijesti: da provede vlastitu odluku o preuzimanju cjelokupnog predsjedničkog arhiva a Miroslava Tuđmana natjera na povrat transkripata koji mu nipošto ne pripadaju. U suprotnom, i aktualna hrvatska Vlada i Miroslav Tuđman mogli bi dobiti status suučesnika u ometanju pravde i prikrivanju zločina. Haaški tužitelji već odavno znaju da je pokojni hrvatski predsjednik snimao sve svoje službene i neslužbene sastanke na Pantovčaku i da se većina njih potom prepisivala. Prvi zapisi tih razgovora stigli su do njih još za Tuđmanova života. No ti dokumenti nisu mogli poslužiti kao službeni dokaz da su ratne operacije HVO-a dirigirane iz vrha Republike Hrvatske: transkripti su stizali u Haag ilegalnim kanalima, dok haaško tužiteljstvo smije operirati isključivo onim materijalom čije se podrijetlo može javno obznaniti. Ipak, kad je Franjo Tuđman umro i kad je HDZ izgubio vlast, u Haagu su već bili prilično dobro obaviješteni da je sam Tuđman prikupio najdragocjeniju građu o ilegalnim političkim i vojnim aktivnostima HDZ-ova režima u susjednoj zemlji. Po transkriptima koji su nakon Tuđmanove smrti dospjeli u javnost jasno se vidjelo da se njegova politika gradila kao dvostruki sistem, jedan namijenjen javnoj prezentaciji, a drugi – njegovim tajnim imperijalnim, megalomanskim, nerijetko i zločinačkim projektima i zamislima. Tako je Miroslav Tuđman, u svojstvu ravnatelja HIS-a, pripremao Naletilićevo uhićenje kojim je međunarodnoj zajednici valjalo pokazati kako HDZ-ova Hrvatska kažnjava zločin i kriminal, dok je Pašalić, na drugoj strani, nadgledao pripreme za njegov bijeg kojim je, uoči izbora, trebalo pridobiti hercegovačke birače. No, kako je sadržaj transkripata zaprijetio temeljitom demistifikacijom Tuđmanova posthumnog kulta i , što je još važnije, preživjelih HDZ-ovih čelnika, novoustoličena koalicijska vlada – kao protivnik detuđmanizacije i zagovornik tzv. političkog kontinuiteta – donijela je odluku da svu tu građu preuzima od njegova nasljednika Stipe Mesića. Vjerovalo se da će se tako spriječiti odljev dokumenata u novinske redakcije, ali i njihovo nekontrolirano izručenje Haaškom tribunalu. Taj dio odluke, podsjećamo, potpuno je realiziran. Premda je naslijedio Tuđmanovu predsjedničku titulu, Mesiću je pristup transkriptima potpunosti onemogućen. A drugi, mnogo značajniji dio Vladina naloga istodobno je zaboravljen: transkripti koji su, dokazano, završili u privatnoj zbirci Tuđmanova starijeg sina i danas su izvan dosega države. Kako je poznato, njih je Miroslav Tuđman prisvojio u dosluhu s najbližim suradnicima svog oca koji su sami sebe proglasili službenim komisijama za sređivanje i popis predsjednikove ostavštine. U prvim danima nakon Tuđmanove smrti dio je odmah preseljen u sjedište HDZ-a, dio je uništen, a 40-ak transkripata proglašeno je privatnom obiteljskim imovinom, kao argument da se uruče njegovu starijem sinu. Pravdajući njihovu krađu, Miroslav Tuđman je tvrdio da je riječ o bilješkama privatnih razgovora pokojnog Franje Tuđmana koji se nacije ne bi smjeli ticati. Štoviše, štiteći svijetlu uspomenu na svoga oca, njegov stariji sin sve zatečene transkripte proglašava privatnim obiteljskim naslijeđem, pa je čak pokrenuo sudski spor kojim traži da se svi oni ustupe obitelji pokojnog predsjednika. Istina je, dakako, drukčija. Postoji precizan popis – po imenima i datumima – transkripata koji su završili u privatnoj zbirci Miroslava Tuđmana. Prema tom popisu – kojim haaško tužiteljstvo, očito, raspolaže – prisvojio je zabilješke razgovora svog pokojnog oca s Ivanom Jarnjakom, tadašnjim šefom UNS-a, Miroslavom Šeparovićem, tadašnjim šefom HIS-a, Pavlom Miljavcem, posljednjim HDZ-ovim ministrom obrane, Ivićem Pašalićem, Markicom Rebićem, predsjednikovim savjetnikom za nacionalnu sigurnost, i samim sobom, ne samo predsjednikovim sinom nego i visokim obavještajnim dužnosnikom. Nitko od njih nije ulazio u predsjednički kabinet da bi čavrljao o temama koje nemaju nikakve veze s političkim pitanjima. Uostalom, neki od spomenutih Tuđmanovih sugovornika jako se dobro sjećaju o čemu su s predsjednikom razgovarali upravo tih dana koji su ovjekovječeni ukradenim transkriptima. Bila je riječ o ortačkoj aferi oko Dubrovačke banke, o skandalu s bankovnim računom Ankice Tuđman, predsjednikove supruge, o Tihomiru Blaškiću, prvom haaškom optuženiku s činom generala HVO-a. Utoliko je razumljiv haaški interes za transkripte koji su sklonjeni izvan dosega hrvatskih državnih institucija. U njima se vjerojatno doista kriju najveće i najmračnije tajne prvog desetljeća samostalne hrvatske države. To je paradoksalnije da je Vlada Republike Hrvatske silno inzistirala da se iz ruku sadašnjeg predsjednika države stenogrami presele u njenu nadležnost kako bi se time što bolje zaštitili važni državni dokumenti. Ali istodobno ignorira činjenicu da je možda najzanimljiviji i najrelevantniji dio te građe ostao kod Miroslava Tuđmana, privatnog građanina koji nema nikakvih državničkih ovlasti ni odgovornosti.

kamocemo9 ....špijunčino,šupčino

. . ......Franjo Tudjman se urotom udbe popeo na tron Hrvatske demokratske zajednice HRVATSKI CENTAR ZA ISTARZIVANJE ZLOCINA KOMUNIZMA Kako bi KOS JNA mogao ostvariti svoje interese (eventualno ocuvanje Jugoslavije, i preslagivanje unutarnjih granica SFRJ), za prvog predsjednika Hrvatske demokratskekratske zajednice (HDZ) nije 1989. izabran bivši komunist i disident Marko Veselica, nego bivši komunist i formalni disident Franjo Tudjman, za što se pobrinuo šef hrvatske Udbe Josip Manolic. Novinar Josip Šentija, prvi ravnatelj Hrvatske izvještajne novinske agencije i savjetnik predsjednika Republike Hrvatske Franje Tudjmana, posvjedocio je u svojim memoarima, objavljeni u knjizi „Ako Hrvatske bude“, da je Franjo Tudjman prijevarom došao na celo Hrvatske demokratske zajednice. Prvi predsjednik Hrvatske demokratske zajednice trebao je 1989. godine biti izabran na skupštini Hrvatske demokratske zajednice u hotelu «Panorama» na Trgu športova, blizu gradske sportske dvorane, u Zagrebu. Tudjmanovi suradnici, koji su bili bliski s tajnom službom, ishodili su od tadašnjeg republickog sekretarijata za unutrašnje poslove Socijalisticke Republike Hrvatske zabranu održavanja skupštine Hrvatske demokratske zajednice. Pod lažnim izgovorom da se HDZ nalazi pod represijom komunistickog režima, krug oko Tudjjmana održao je 17. lipnja 1989. u prostorijama lokalnog nogometnog kluba «NK Borac» na Staglišcu/Jarunu u Zagrebu tajnu skupštinu Hrvatske demokratske zajednice na koju nisu bile pozvane sve one osobe koje su trebale sudjelovati na predvidjenoj skupštini Hrvatske demokratske zajednice u hotelu „Panorama“. Medju osobama koje su trebale sudjelovati na osnivackoj skupštini bili su neki Tudjmanovi protukandidati za predsjednika Hrvatske demokratske zajednice, medju njima karizmaticni i dugogodišnji politicki zatvorenik dr. Marko Veselica. Mali i konspirativni krug oko Tudjmana izabrao je, na tajnoj sjednici, za prvog predsjednika Hrvatske demokratske zajednice Franju Tudjmana koji je na taj nedemokratski nacin izabran za predsjednika jedne politicke stranke, kao što je poslije vladao nedemokratski kao predsjednik Republike Hrvatske. U noci sa 1. na 2. ožujka 2008. je nekadašnji bliski suradnik Franje Tudjmana iz Manoliceva kruga, Slavko Degoricija, gostujuci u televizijskoj emisiji „Nocna mora“ posvjedocio pred urednikom i voditeljem emisije, Željkom Malnarom, o nacinu (metodi) dolaska Franje Tudjmana na tron Hrvatske demokratske zajednice. Degoricija je izjavio kako je postojala procjena Tudjmanovih suradnika o tome da bi na javnoj skupštini Hrvatske demokratske zajednice za njenog prvoga predsjednika mogao od strane delegata Hrvatske demokratske zajednice biti izabran karizmaticni dr. Marko Veselica. Zbog toga je Josip Manolic sa svojim jakim vezama u tajnoj službi isposlovao u tadašnjem Sekretarijatu unutarnjih poslova Socijalisticke Republike Hrvatske, u Zagrebu, zabranu održavanja izborne skupštine Hrvatske demokratske zajednice u hotelu „Panorama“ u Zagrebu. U hrvatskoj javnosti je ispalo kao da su zlocesti komunisti zabranili pokušaj ustroja jedne nekomunisticke stranke, alternative Savezu komunista Hrvatske, a u stvarnosti je to bio unaprijed isplanirani udbaški trik zavaravanja javnosti. Tako je Franjo Tudjman urotom došao na celo Hrvatske demokratske zajednice i svojevrsnim automatizmom i na celo Socijalisticke Republike Hrvatske, s obzirom da je nakon 45 godina komunizma bilo jasno da ce na prvim višestranackim izborima pobijediti ona politicka stranka koja ce hrvatskoj javnosti biti predstavljena kao antikomunisticka hrvatska rodoljubna opcija, a to je u percepciji javnosti i vecine birackoga tijela bila Hrvatska demokratska zajednica, ta po svemu, a na osnovi povijesnih cinjenica, sudeci urotnicka (zavjerenicka) organizacija koju su vodili partizanski prvoborci medju kojima je bilo i ratnih zlocinaca i oficira totalitarne jugokomunisticke tajne policije i tajne službe, bivši komunisti i disidenti komunizma, nekadašnji staljinisti i aktualni titoisti, ljudi s jakim vezama u udbaškom podzemlju i u jugoslavenskoj tajnoj službi u Zagrebu i Beogradu. Urota Franje Tudjmana je zapocela kada je kao disident komunizma i nekadašnji politicki zatvorenik od jugokomunistickog režima u Zagrebu dobio uslugom visokopozicioniranog aparatcika u vladajucoj komunistickoj partiji, inace postolara, Mike Špiljka, jugoslavenski „pasoš“ kao bi mogao otputovati na Zapad i medju hrvatskom emigracijom vrbovati pristaše i sakupljati novcanu pomoc za svoju predizbornu kampanju. U vrijeme kada nitko od hrvatskih disidenata i politickih zatvorenika nije mogao od boljševickog režima dobiti putnu ispravu za legalni odlazak u inozemstvo (politickim osudjenicima je uvijek bila oduzeta i putna isprava), Franjo Tudjman je bio taj kojemu je vracena putna isprava. Na celu Tudjmanove urote stajali su visoki udbaški oficiri koji su se po uzoru na srpske zavjerenicke oficire iz teroristicke organizacije „Crne ruke“ popeli na vlast metodom urote protiv hrvatskog naroda, i koji su se na vlasti održavali velikim lažima, ucjenama, objedama nad politickim protivnicima i neistomišljenicima, izbornim prijavarama, politickim atentatima i ubojstvima ili likvidacijama oporbenih politicara, tajnim dogovorima za vrijeme rata o podjeli Bosne i Herecegovine s velikosrpskim agresorom na Hrvatsku. (...) U vrijeme tranzicije iz komunizma u demokraciju bivši su komunisti na celu s Franjom Tudjmanom i njegovim saveznicima u kriptokomunistickoj opoziciji okupljeni oko komunistickog ideologa Ivice Racana proživjeli tranziciju bez da ih je hrvatsko pravosude kaznilo zbog kršenja ljudskih prava u bivšoj Titovoj Jugoslaviji jer su živjeli pod zaštitom urotnika koji su se rotacijom smjenjivali na vlasti, prvo HDZ, zatim SDP i opet HDZ, i tako u krug. (...) Kako bi stvorila privid demokracije i politickog stranackog natjecanja, vladajuca staljinisticka ljevica, obucena u hrvatsko ruho kao vuk pred Crvenkapicom, stvorila je umjetnu ekstremnu desnicu kako bi sebe postavila u politicki centar. (...) Nije zato ni cudno da, u javnosti poznata po hrvatskom nacionalizmu, hrvatstvu i hrvatskom državotvorstvu, Hrvatska demokratska zajednica (HDZ) u ljeto 1989. nije od strane komunistickog režima u Zagrebu zabranjena. (...) U približno isto vrijeme kad i HDZ, osnovana je i politicka liberalna stranka HSLS (zbog zakonske prepreke, HSLS je tada osnovan kao «savez» a ne stranka) ali HSLS po volji Kontraobavještajne službe JNA i nije bio predvidjen da (sam) preuzme vlast u Hrvatskoj jer je vlast trebala ostati u rukama onih bivših jugokomunista koje se, ili moglo putem obavještajne službe ucijeniti, ili koji su još koliko-toliko bili skloni ocuvanju bilo kakve (labave) Jugoslavije. (HSLS je imao program o preuredjenju Jugoslavije iz federacije u konfederaciju, isto kao i HDZ.) Radi se o oportunizmu i kukavicluku tih tzv. hrvatskih stranaka i njihovih predsjednika jer je ustav Socijalisticke Republike Hrvatske i ustav SFRJ predvidjao «pravo jugoslavenskih republika na samoodredjenje do otcjepljenja» od Jugoslavije. Tudjmana se moglo ucijeniti, bio je sklon ocuvanju Jugoslavije kao konfederacije, a bio je spreman sa Srbima podijeliti i Bosnu jer je o takvoj mogucnosti u Zagrebu razgovarao sedamdesetih godina 20. st. sa disidentom komunizma (Crnogorcem) Milovanom Ðilasom. Prvi javni nastup, nakon isteka zabrane javnog nastupa, je Franjo Tudman imao na tribini Društva književnika Hrvatske (DHK) na središnjem zagrebackom, tadašnjem Trgu Republike, dana 27. sijecnja 1989. godine kada je promovirao «Programsku deklaraciju osnivacke skupštine Hrvatske demokratske zajednice». Dok je clanstvo te stranke (HDZ) cinilo 1990. nemali dio hrvatskog državotvornog nacionalnog gradjanstva, a biracko tijelo cinilo su oni biraci koji su tražili hrvatsko državno pravo, vodstvo stranke HDZ bilo je bivše komunisticko, od Franje Tudjmana (predsjednika stranke) do njegovih zamjenika Josipa Manolica, Vladimira Šeksa, Stipe Mesica, Josipa Boljkovca, Dalibora Brozovica (jezikoslovac) i drugih bivših clanova jugoslavenske komunisticke partije. Gojko Šušak, takodjer najbliži Tudjmanov suradnik u Hrvatskoj demokratskoj zajednici, nije u smislu partijskih funkcija bio visokopozicionirani komunisticki kadar u Titovoj Jugoslaviji kao Tudjman ili Manolic (prvi je bio do 1961. general u jugoslavenskom ministarstvu obrane u Beogradu, a drugi je bio visoko-pozicionirani oficir politicke policije KPJ), ali je Šušak zato, vrlo vjerojatno, bio suradnik jugoslavenske Službe za istraživanje i dokumentaciju (SID) „Saveznog sekretarijata za inostrane poslove“ SFRJ, ciji je sekretar (ministar) u to vrijeme bio jugoslavenski boljševik hrvatskog podrijetla Budimir Loncar koji je pak u drugom mandatu predsjednika Republike Hrvatske Stjepana Mesica postao njegov savjetnik u uredu predsjednika Republike. Gojko Šušak je preuzeo ulogu formiranja takozvane politicke ekstremne („ustaške“) desnice u Hrvatskoj demokratskoj zajednici (HDZ) i Republici Hrvatskoj i BiH. U Hrvatsku se vratio 1990. kao hrvatski (politicki) emigrant iz Kanade, ali, s jugoslavenskom putovnicom !!! Cinjenica je da niti jedan jedini politicki emigrant iz Titove Jugoslavije nije imao jugoslavensku putovnicu (tzv. jugo-pasoš) upravo zato što su svi emigranti ilegalno napustili SFRJ kako ih totalitarni režim ne bi mogao izložiti progonu, što ne znaci da ih nije proganjao, jer je jugoslavenska obavještajna služba SDB (Udba) u inozemstvo slala svoje agente i suradnike koji su u hrvatskim kulturnim, politickim i sportskim organizacijama po Njemackoj, Sjedinjenim Državama, Kanadi i Australiji glumili hrvatske patriote, cak i «ustaše» i radikalne nacionaliste, a nerijetko su agenti i suradnici Udbe (udbaši) u organiziranim politickim atentatima u inozemstvu ubijali hrvatske emigrante za racun jugoslavenskog diktatora Tita, i jugoslavenskog režima i CK SKJ, i poslije Titove smrti. Gojko Šušak je u vrijeme kada se u Hrvatsku godine 1990. vratio iz emigracije imao jugoslavensku putovnicu („pasoš“) koja je bila izdana od ministarstva vanjskih poslova SFR Jugoslavije u Beogradu, dana 15. lipnja 1990. godine (br. putovnice: 012151). Suradnik KOS-a JNA, a time i tajni agent jugoslavenske komunisticke vlade bio je kratkotrajni predsjednik HDZ-BiH, Davorin Perinovic, (kojeg je KOS kasnije ubacio i u HSP). Svjedok optužbe br. 12 na sudenju Slobodanu Miloševicu na Haaškom tribunalu za ratne zlocine u bivšoj Jugoslaviji, Mustafa Candic, koji je svjedocio u dijelu sudjenja bivšem srbijanskom i jugoslavenskom predsjedniku za zlocine pocinjene u Hrvatskoj 1991. godine, bio je do veljace 1992. oficir Kontra-obavještajne službe (KOS) JNA u kojoj je radio u centrali Kontraobavještajne grupe (KOG) ratnog zrakoplovstva JNA u Zemunu. Haaški svjedok Candic je rekao kako je KOS imao jaku doušnicku mrežu u obavještajnoj službi Ministarstva unutarnjih poslova (MUP) Republike Hrvatske (SZUP), kao i u redovima dužnosnika vladajuce stranke (HDZ) u Hrvatskoj. (...) Gospodin D. Franciškovic je u razgovoru za «Hrvatsko slovo», u broju od 10. studenog 2006. nastavio, da misli kako je „(...) konacno sazrelo vrijeme da se istraže sve likvidacije koje su se dogodile našim ljudima tijekom Domovinskog rata, kao slucaj Paradžik, Barešic, Kraljevic, Udiljak i niz drugih slucajeva. (...) . .

kamocemo9 ....vidi se da je tvojem glavnom igraču, vatra....ha,haha.....samo ti pišaj

Moramo shvatiti svi da je Mesićev interesni krug podigao na noge sve svoje članove.A to su uglavnom jugoudaške snage,pojačane sa četničkim članovima i simpatizerima..To je gamad koja već godinama radi protiv interesa ove države.Svi se oni sada pojavljuju iza Mesićaa kao njegovi stjegonoše jer osjećaju da kad padne taj zlikovac,padaju i oni ! Oni podržavaju presudu Gotovini i sve posljedice te presude.Oni svi stoje iza neke nove nakaradne tvorine poput dvije, u krvi propale južnoslavenske države.

Kamocemo Savo Štrbac.

. . ....sad ste VI na redu...................DEMENTIRAJTE......ako mozete...!! . ..dajem vam do znanja . . nisam srbin, kao nitko iz moje rodbine nisam cedo nemam traktor volim Hrvatsku moju domovinu imam mozak iz Zadra sam . ..............................................IZVOLITE.....l.p..iz ZADRA................ .

samo i znate da ignorisete cim se susretnete sa bolnom istinom,ne mozete doveka ziveti u lazima

kamocedo,rode i brate moj...daj malo par svojih licnih stavova i gledanja,ili sta vec,mozemo i da se zajebavamo i sprdamo....zatvori forum,rode....a mislim da vise niko i ne cita to na uskrs.....aj budi dobar,ljubim te......munja si nebeska,al iskuliraj....

Kamocemo Savo Štrbac zbrčanog mozga

24.04.2011. u 15:20h kamocemo9 je napisao/la: trofazni kokardaš, tko čita tvoje papazjanije ?

Neretva, Sutjeska, Desant na Drvar... TO SU bile akcije, to je bio NOB. I jedan covjek, kao marsal znan, koji nije nosio tudja odijela, koji se nije skrivao i koga NITKO nije pozivao na odgovornost.Koji nije mijenjao stavove ni okretao se kao pijevac na vjetru. Svi nakon njega su samo isfrustrirane, pohlepne iskompleksirane PRIKAZE. Ispastaju jadni ljudi ni krivi ni duzni diljem cijele bivse Jugoslavije.

troprsti smo zato sto tri prsta predstavljaju sveto trojstvo oca,sina i svetoga duha a sta vama predstavla ta lopata sto se lupate pocelu kad se krstite

. ... ne mrzim Tuđmana,..ja ga volin.. . .\"fasist..... the velika njuska \" .........je bezgjesan, naj-pametniji, na-posteniji, naj-hrvat iza zlocinca Pavelica , naj-zasluzniji za hrvatsku demokraciju, na-vazniji spasitelj rvatske. . .Neka vjecno pociva u slavi na smrdljivom povijesnom grobistu..........aleluja .. .

kamocemo9....ma nemaš ti muda....ljigo, šuočina si obična, govnarska...

Znaš li ti kaj znači to kaj si napisao :....DEMENTIRAJTE?????? Mulac nepismeni !

Srbocetnicka gamadi na traitor pa mars sa foruma. Jos malo pa je GOTOV LOVOSTAJ!!!!!

kamocemo9....da je tako , ti govno danas nebi bio živ

austrougarski konjusari!