Nicolás Maduro Moros, rođen 23. studenog 1962. u Caracasu, trenutni je predsjednik Venezuele i jedna od najkontroverznijih političkih figura Latinske Amerike. Od skromnih početaka do pozicije autoritarnog vođe, njegova priča ilustrira dramatičnu transformaciju venezuelanske demokracije u diktaturu. Rođen u radničkoj rimokatoličkoj obitelji u Caracasu, Maduro je odrastao u okruženju gdje je njegov otac bio istaknuti sindikalni vođa. Prije ulaska u politiku, radio je kao vozač autobusa za gradski prijevoz Caracasa, gdje je postao aktivan u sindikalnom pokretu. Tijekom 1990-ih, pridružio se političkom pokretu Huga Cháveza, što je označilo početak njegovog uspona na političkoj sceni.
Nakon što je Chávez došao na vlast 1998. godine, Maduro je brzo napredovao kroz redove vladajuće stranke. Bio je zastupnik u Nacionalnoj skupštini od 2000. do 2006. godine, zatim predsjednik Nacionalne skupštine, ministar vanjskih poslova te naposljetku potpredsjednik Venezuele. Nakon smrti Huga Cháveza u ožujku 2013. godine, Nicolás Maduro je, sukladno venezuelanskom ustavu, preuzeo ulogu vršitelja dužnosti predsjednika. Ova privremena pozicija brzo se pretvorila u trajnu kada je Maduro sudjelovao na izvanrednim predsjedničkim izborima održanima samo mjesec dana kasnije. Ti izbori, održani 14. travnja 2013., bili su obilježeni brojnim kontroverzama i optužbama za nepravilnosti. Unatoč tome, Maduro je proglašen pobjednikom s izuzetno tijesnom razlikom od samo 1,5% glasova ispred glavnog oporbenog kandidata Henriquea Caprilesa Radonskog. Capriles i njegovi pristaše osporili su rezultate, tvrdeći da je došlo do masovne izborne prijevare, no njihovi zahtjevi za ponovnim prebrojavanjem glasova i novim izborima odbijeni su. Od tog trenutka, Maduro je sustavno radio na učvršćivanju svoje moći. Kroz niz kontroverznih izbora na različitim razinama vlasti, uključujući parlamentarne i regionalne izbore, njegova stranka je osigurala dominaciju u svim ključnim institucijama. Paralelno s tim, Maduro je inicirao nekoliko ustavnih promjena koje su mu omogućile koncentraciju još veće moći u svojim rukama.
Tijekom svoje vladavine, Maduro je postao poznat po svojim bombastičnim i često kontroverznim izjavama. "Chávez mi se ukazao u obliku male ptice i blagoslovio me", izjavio je tijekom predsjedničke kampanje 2013. godine, tvrdeći da komunicira s pokojnim predsjednikom. Posebno je upečatljiva njegova izjava o opoziciji: "Oni koji izdaju domovinu, njihova sudbina je i mora biti zatvor, osuda i kazna." Tijekom ekonomske krize, Maduro je često davao bizarne izjave poput: "Kriza je rezultat ekonomskog rata koji protiv nas vode imperijalisti" ili "Zečevi su savršeno rješenje za prehrambenu krizu", predlažući građanima da uzgajaju zečeve za prehranu.
Pod Madurovim vodstvom, Venezuela je doživjela jedan od najgorih ekonomskih kolapsa u modernoj povijesti Latinske Amerike, što je rezultiralo katastrofalnim posljedicama za cjelokupno stanovništvo. Hiperinflacija je dosegla nezapamćene razmjere, pri čemu su cijene svakodnevnih potrepština vrtoglavo porasle do te mjere da je nacionalna valuta, bolivar, praktički izgubila svaku vrijednost. Ova monetarna kriza prisilila je mnoge Venezuelance da se oslanjaju na alternativne valute ili čak sustav razmjene dobara kako bi preživjeli. Paralelno s tim, ukupno bogatstvo zemlje drastično se smanjilo za čak tri četvrtine svoje prethodne vrijednosti, što je dovelo do masovnog osiromašenja nekad prosperitetnog srednjeg sloja i dodatno produbilo jaz između malobrojne elite i većine stanovništva koja se bori za opstanak. Suočeni s ovom beznadnom situacijom, milijuni Venezuelanaca odlučili su napustiti svoju domovinu u potrazi za boljim životom, pri čemu se procjenjuje da je svaki četvrti stanovnik emigrirao, što predstavlja jedan od najvećih migracijskih valova u povijesti regije. Ovaj masovni egzodus dodatno je oslabio gospodarstvo zemlje, lišavajući je vitalne radne snage i intelektualnog kapitala potrebnog za oporavak.
Madurova vladavina obilježena je sustavnom i nemilosrdnom represijom nad stanovništvom koja se manifestira kroz širok spektar autoritarnih mjera. Njegova vlada bez oklijevanja koristi vojne i policijske snage za gušenje bilo kakvog oblika neslaganja ili kritike režima, stvarajući atmosferu straha i nesigurnosti među građanima. Ova represija posebno je vidljiva tijekom javnih prosvjeda, kada se mirni demonstranti suočavaju s brutalnom silom sigurnosnih snaga. Istovremeno, dok Maduro i njegova elita uživaju u luksuzu, većina stanovništva živi u ekstremnom siromaštvu, suočavajući se s nestašicama hrane, lijekova i osnovnih potrepština. Ova situacija posebno je ironična s obzirom na ogromna naftna bogatstva zemlje, koja bi, da se pravilno upravljaju, mogla osigurati dostojan život svim Venezuelancima. Međunarodne organizacije za ljudska prava i brojne vlade diljem svijeta opetovano su optuživale Madurov režim za teška i sustavna kršenja ljudskih prava. Ove optužbe uključuju širok raspon zlodjela, od uskraćivanja osnovnih građanskih sloboda do teških zločina poput mučenja političkih zatvorenika i izvansudskih pogubljenja stvarnih ili percipiranih protivnika režima. Ovakve prakse stvorile su klimu terora i bezakonja, dodatno potkopavajući već krhke demokratske institucije u zemlji.
Dok većina stanovništva Venezuele živi u ekstremnom siromaštvu, Maduro i njegov unutarnji krug uživaju u nezamislivom luksuzu. Predsjednik i njegova obitelj žive u raskošnim rezidencijama, koriste privatne zrakoplove i nose satove vrijedne desetke tisuća dolara. Visoki vojni dužnosnici, koji čine ključni stup njegove vlasti, nagrađeni su kontrolom nad unosnim poslovima, luksuznim nekretninama i privilegiranim pristupom oskudnim resursima zemlje, osiguravajući tako njihovu kontinuiranu lojalnost režimu.
Na međunarodnoj sceni, Madurova vladavina izaziva značajne kontroverze i polarizira svjetsku zajednicu. S jedne strane, Maduro održava bliske veze s državama poput Rusije, Kine i Kube, koje mu pružaju diplomatsku i ekonomsku podršku. Ove zemlje često brane Madurovu vlast na međunarodnim forumima, tvrdeći da se radi o legitimno izabranoj vladi. S druge strane, odnosi sa Sjedinjenim Američkim Državama i većinom zapadnih zemalja su izrazito napeti i obilježeni dubokim nepovjerenjem. Ova napetost manifestira se kroz oštre diplomatske sukobe, međusobne optužbe i ekonomske sankcije. Brojne zemlje, uključujući SAD i većinu članica Europske unije, otvoreno osporavaju legitimitet Madurove vlasti. One smatraju da su izbori koji su ga doveli na vlast bili nedemokratski i obilježeni brojnim nepravilnostima. Kao odgovor na ono što smatraju sustavnim kršenjem demokratskih principa i ljudskih prava u Venezueli, ove su zemlje uvele niz sankcija protiv Madura i njegovih bliskih suradnika. Sankcije uključuju zamrzavanje imovine, zabrane putovanja i ograničenja u poslovanju s venezuelanskim državnim poduzećima, posebno u naftnom sektoru. Ovakav stav međunarodne zajednice dodatno produbljuje izolaciju Venezuele na globalnoj sceni i otežava ekonomski oporavak zemlje.
Posljedice Madurove autokratske vladavine su dalekosežne i devastirajuće. Njegova politika, obilježena korupcijom i zanemarivanjem stručnog upravljanja, dovela je nekad prosperitetnu Venezuelu, zemlju s najvećim naftnim rezervama na svijetu, do nezapamćenog gospodarskog kolapsa. Hiperinflacija, nestašice osnovnih potrepština i urušavanje javnih usluga stvorili su humanitarnu krizu epskih razmjera. Zdravstveni i obrazovni sustavi, nekada uzor u regiji, sada su na rubu kolapsa. Kriminal i nesigurnost dosegnuli su razine koje paraliziraju svakodnevni život građana. Suočeni s ovom beznadnom situacijom, milijuni Venezuelanaca odlučili su napustiti svoju domovinu u potrazi za sigurnošću i boljim životom. Ovaj egzodus visokokvalificiranih stručnjaka, poduzetnika i radne snage dodatno otežava mogućnost brzog oporavka zemlje, čak i u slučaju promjene vlasti. Madurova vladavina tako ne predstavlja samo trenutnu krizu.
GALERIJA Ovo je 10 najjačih vojnih sila na svijetu
